Kada mala deca imaju izlive besa roditelji vide samo posledicu u vidu ponašanja, a ustvari treba da se zapitaju kako se dete oseća pa se to manifestuje kroz reakcije besa. Sa druge strane nije isključeno da odrasli misle da dete ne treba da oseća bes, jer mu je život lak i lep, sve mu je pruženo što je poželelo. Ali, to nema nikakve veze sa tim…
Dakle, bez obzira što su mala, deca mogu da osete sve emocije – i pozitivne i negativne. Sa pozitivnim je lako, a negativne poput besa, straha, ljutnje, tuge… su onaj pravi izazov za rodtelje. Kroz ponašanje roditelja, razgovore i podršku dete uči da prepoznaje emocije i stanja, da ih prihvati i na kraju da upravlja njima. S obzirom da bes daje najburnije ponašanje, korisno je da se pozabavimo baš njim, jer kakve koristi imamo ako i mi „pobesnimo“ zajedno sa detetom?
Na prvom mestu, važno je da se razume da u pozadini besa najčešće stoji osećaj bespomoćnosti, pa je razumevanje i podrška roditelja u tim trenucima od velikog značaja. Zaboravite ideju da je dete nevaspitano, da traži pažnju, da vas samo izaziva… O ovome možete da razmišljate tek kada ste kao roditelj uradili sve što je opisano dalje u tekstu.
Slažem se da je neprijatno kada dete iznenada „pobesni“, posebno ako se to desi u gostima ili na javnom mestu. Međutim, od reakcije roditelja zavisi u kojoj meri će dete razumeti ovu emociju i kako će je kroz život nositi/savladavati.