Piše: Tamara Milaković
Evo nas u Bazelu i sad nas je troje. Naš mali treći član došao je na svijet prije nekoliko mjeseci u najluksuznijoj bolnici na svijetu. Troškove pregleda za vrijeme trudnoće, samog poroda i boravka u bolnici u Švajcarskoj snosi zdravstveno osiguranje.
Ono mjesečno najmanje iznosi 200 franaka, a što je mjesečna premija viša, to vam je godišnja franšiza preko koje vam se sve refundira niža.
Sa najjačim trudovima dolazim u porodišlište, prostranu, osvjetljenu prostoriju sa malim bazenom, ogromnim krevetom, nekakvim pilates loptama, šupljim stolicama i svim pomagalima za porod koje je savremena medicina mogla da smisli. Nekoliko mjeseci prije termina kući vam pošalju upitnik o tome kako biste željeli da se porodite – da napune bazen ako se odlučite za porođaj u vodi.
Kad sve prođe, preljubazne dvije babice, koje su sve vrijeme uz vas i vašeg supruga, premještaju vas na još veći i udobniji krevet na kojem vas odguraju vašu sobu.
A soba kao iz hotela sa pet zvjezdica, čista, uredna. Kako sam izabrala manju kliniku, u sobi sam skoro sve vrijeme bila sama. Kupatilo sređeno, sa pet peškira, tuš kabinom, anatomskom šoljom…
Sestre i babice su toliko ljubazne da vas počnu pomalo da nerviraju. Na pola sata dolazi da vas pita da li vam nešto treba, šta bi ste sutra za doručak, ručak, večeru, pa onda presvlače bebu, nose je na pregled, pa vas opet pitaju treba li vam šta i tako četiri dana. U jednom trenutku u sobu došla i duhovna savjetnica, zatim profesionalni fotograf. Nestvarno. Razmišljam o svim onim jadnim majkama koje su se porodile po bosanskim bolnicama, gdje morate i svoje deke da nosite sa sobom. Ovdje u Bazelu ponesete samo svoju četkicu za zube, a vjerujem da biste, i da je zaboravite, dobili drugu.
Presretna izlazim iz bolnice i pomišljam kako je divno što sam svoju kćerkicu rodila u ovako kinderfreundlich zemlji.
Sunčan je proljetnji dan. Suprug i ja smo našli stan u Alšvilu, naselju tri kilometra udaljenom od centra Bazela. Mirno i lijepo uređeno naselje, sa većinom privatnim kućama, ali ima i niskih zgrada okruženih zelenilom. Ispred moje zgrade nema klupa ili mjesta gdje bih sjela i odmorila. Na nekih dvesta metara dalje na jednom malom parkingu komšije su stavile klupu i sto. Tu u hladu sam znala ponekad da pročitam novine dok Ivana spava. Sve do jednom!
Dok smo tako u miru i tišini, kakva postoji samo u ovoj zemlji, čitala, prilazi mi čovjek, vjerovatno stanar te zgrade i počinje da viče kako ja sjedim na privatnom posjedu i kako to nije javni park i kako ja nisam jedina koja zloupotrebljava njihovu klupu…
Konacno,tekst iz drugog ugla…svaka medalja ima svoje lice i nalicje…tako i ovo…sve je super dok ne dodjemo do pitanja mentaliteta ..i naseg i njihovog..I sve je stvar odluke i prioriteta ,naravno i mogucnosti.A Vi,draga autorko,važite,odmjeravajte,premjeravajte,odlucujte…naravno,u skladu sa mogucnostima. Jer,Andric ,veliki Andric je u pravu 🙂
Upravo zato je bolje vratiti se u Srbiju. Nikog nije briga ko ulazi u skolsko dvoriste, bio to diler droge,majka sa detetom.huligani ili kidnaper… Onaj ko treba da pazi na dvoriste i decu zauzet je cigaretom, fejsbukom, time da li je Nole prvi i da li je soraja izbacila dojku. Mozes do mile volje da sedis u tudjim dvoristima, naravno, ako ima klupe, samo pazi na eksere koji strce. I da, u porodilistu nema te vestacke zapadne ljubaznosti, nego vrlo iskrena balkanska bahatost, neljubaznost, korupcija i nestrucnost. Samo napred!
Tako je.
Ma bravo Marija! Kako ste samo dotakli sustinu. Svaka cast! Ja necu biti uctiva kao Vi, nego reci- muka mi je od Balkana i rezona poput autorkinog, bljuc. Daleko vise bi mi prijao red na svim poljima nego ovaj javasluk ovde.
Pa ni ovde ne smete biti u skolskom ili vrtickom dvoristu dok su tu ta deca. Sta neko zna da li si ti neki manijak, pedofil, otimacica tudje dece… to sto imas dete sa sobom ne garantuje da si ti psihicki stabilna i da neces nauditi nekom od te dece. Razmisli malo da li bi ti volela da neko nepoznat dolazi u vrtic gde je tvoja mala devojcica svaki dan i gleda je. Nikad ne znas