Nisam dugo videla decu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mesto u kome se bezbedno kisne, i igra, i druži i živi.
Nekada, u leto, ulice su bile pune dece. Crtali smo školice. Igrale smo se lastiša. Trčkarali smo do obližnjeg parkića. Sedeli na stepeništu ispred nečije zgrade. Dečaci su igrali klikere i tapkali sličice, „životinjskog carstva“ ili slike fudbalera. Devojčice su nosale svoje igračke, a srećnice su imale i kolica za svoje lutke. Neko je imao trotinet. Posle smo vozili rolšue. Igrali smo se po dvorištima, pa i po školskim dvorištima, između dve vatre. Po ceo bogovetni dan, pogotovo kad smo bili na raspustu, ili u vreme vikenda, nismo ulazili u kuću. Zajedno smo čitali Politikin Zabavnik.
Kad bi pali veliki letnji pljuskovi, mame bi nas puštale ne samo da pokisnemo, nego i da bosonogi gacamo po baricama. Išli smo sa majkama na pijacu. Sa očevima smo išli da biramo lubenice. Trčkarali smo i po deset puta dnevno da mamama kupimo zejtin, ili prašak za pecivo, ili mleko za šne nokle. Mi smo morali da sapunom peremo ruke i lica umusavljena od zemlje, sladoleda, lubenice i krede, jer je i detinjstvo bilo musavo i nesavršeno i fantastično i zabavno, puno rascopanih kolena i ogrebotina.
Sećam se ovoga svega, jer mi je nešto neobično – sve ređe viđam decu na ulici. Kao da smo postali Njujork ili Pariz, nekako odjednom izgleda, kao da su deca sklonjena u udobne sobe, u igraonice, na posebna mesta za igranje i druženje, za život koji se odvija potpuno drugačije nego onda kada su deca rasla igrajući se ispod prozora, i vikala „Mama, snesi mi bicikl, ili loptu“.
Nisam dugo videla decu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mesto u kome se bezbedno kisne, i igra, i druži i živi.
Ali zato, deca su sve češće u kafanama i kafićima, trče izmedju stolova, kao da su u parku, ludeći od dosade, deca sve češće zevaju na kasnim koncertima, ili u šoping molovima u kojima trčkaraju za majkama pogleda zamagljenih šarenilom i neonskim osvetljenjem, navikla na klimu, automobile, zatvorene prostore, svetlucave ekrane i tišinu usred sveopšte buke.
Ili su , kao i njihovi roditelji, sve duže zakovana za ekrane svojih telefona ili kompjutera.
Pa onda ispada da leto dolazi džabe, i da letnje kiše padaju uzalud, kad ni Bosonogi koji je, onda, hteo da poljubi nebo, ne bi ovde više imao s kim da se igra.
Izvor: AllMe
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Deco, svaka čast! Klinci iz Čačka komšije za primer
Dobro delo nas nikad ne ostavi ravnodušnim i uvek se obradujemo kada čujemo to - svaka čast, a pogotovo kada je u pitanju dobro delo koje deca urade. To je,...
Obeležavanje prve godišnjice masovnog ubistva u OOŠ „Vladislav Ribnikar”
Obeležavanje prve godišnjice masovnog ubistva u OOŠ "Vladislav Ribnikar" održava se 3. maja. Program i satnica: - U 8.40 u ulici Kralja Milutina 10, okupljaju se porodice ubijenih, rođaci, prijatelji...
Milica iz Kikinde osvojila dve zlatne medalje na Svetskom takmičenju iz prirodnih nauka
Polaznica Regionalnog centra za talente „Dušan Vasiljev“ i učenica druge godine Gimnazije, Milica Tomić, osvojila je dve zlatne medalje iz oblasti fizike (najbolja prezentacija naučnog rada i najbolji poster) na...
Servisne informacije za dane uskršnjih i prvomajskih praznika
Važne, servisne informacije vezano za redovno funkcionisanje - tokom prazničnih dana u velikoj meri se mogu razlikovati od onih na koje smo navikli. Narednih dana očekuju nas praznični dani -...
Draga moja Mirjana…
Moje dete je imalo srecu da je deda cuva do polaska u skolu. Svakog dana je isla u park na igranje. I uprkos prisustvu starije osobe: 4 puta je njega i drugare jurio manijak po parku, 5-6 puta ludi, obnevideli narkoman, 2 puta su njih dvoje ispred kuce u po bela dana opljackani… 🙁
Danas kada je veliki, igrao bi basket, fudbal s drustvom, ali – ne ide u skolsko dvoriste, jer je steciste narkomana i dilera, jer su na 10-ine spriceva po coskovima…
Da, i ja sam provodila vreme napolju kao dete, ali tada nije bilo ovih pojava… Znao je da zaluta poneki egzibicionista, ali se “prikaze” izdaleka, i mi mu se smejemo, pa on pobegne…
Bilo je neko lepse, opustenije, kulturnije i nadasve bezbednije vreme.
Jako sam tuzna zbog toga.