Nisam dugo videla decu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mesto u kome se bezbedno kisne, i igra, i druži i živi.
Nekada, u leto, ulice su bile pune dece. Crtali smo školice. Igrale smo se lastiša. Trčkarali smo do obližnjeg parkića. Sedeli na stepeništu ispred nečije zgrade. Dečaci su igrali klikere i tapkali sličice, „životinjskog carstva“ ili slike fudbalera. Devojčice su nosale svoje igračke, a srećnice su imale i kolica za svoje lutke. Neko je imao trotinet. Posle smo vozili rolšue. Igrali smo se po dvorištima, pa i po školskim dvorištima, između dve vatre. Po ceo bogovetni dan, pogotovo kad smo bili na raspustu, ili u vreme vikenda, nismo ulazili u kuću. Zajedno smo čitali Politikin Zabavnik.
Kad bi pali veliki letnji pljuskovi, mame bi nas puštale ne samo da pokisnemo, nego i da bosonogi gacamo po baricama. Išli smo sa majkama na pijacu. Sa očevima smo išli da biramo lubenice. Trčkarali smo i po deset puta dnevno da mamama kupimo zejtin, ili prašak za pecivo, ili mleko za šne nokle. Mi smo morali da sapunom peremo ruke i lica umusavljena od zemlje, sladoleda, lubenice i krede, jer je i detinjstvo bilo musavo i nesavršeno i fantastično i zabavno, puno rascopanih kolena i ogrebotina.
Sećam se ovoga svega, jer mi je nešto neobično – sve ređe viđam decu na ulici. Kao da smo postali Njujork ili Pariz, nekako odjednom izgleda, kao da su deca sklonjena u udobne sobe, u igraonice, na posebna mesta za igranje i druženje, za život koji se odvija potpuno drugačije nego onda kada su deca rasla igrajući se ispod prozora, i vikala „Mama, snesi mi bicikl, ili loptu“.
Nisam dugo videla decu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mesto u kome se bezbedno kisne, i igra, i druži i živi.
Ali zato, deca su sve češće u kafanama i kafićima, trče izmedju stolova, kao da su u parku, ludeći od dosade, deca sve češće zevaju na kasnim koncertima, ili u šoping molovima u kojima trčkaraju za majkama pogleda zamagljenih šarenilom i neonskim osvetljenjem, navikla na klimu, automobile, zatvorene prostore, svetlucave ekrane i tišinu usred sveopšte buke.
Ili su , kao i njihovi roditelji, sve duže zakovana za ekrane svojih telefona ili kompjutera.
Pa onda ispada da leto dolazi džabe, i da letnje kiše padaju uzalud, kad ni Bosonogi koji je, onda, hteo da poljubi nebo, ne bi ovde više imao s kim da se igra.
Izvor: AllMe
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Drastično raste broj pacijenata na dečjim psihijatrijskim odeljenjima: “Do 3. maja sam mogao da se kontrolišem, sad više nema kočnica”
Anksioznost, depresija, agresija, mešoviti poremećaji, samo su delić dijagnoza, koje psihijatri postavljaju iz dana u dan, kod sve većeg broja pacijenata u Srbiji, uzrasta od 12 do 18 godina. Na...
Đaci Ribnikara pušteni kući, nezvanično – pronađen nož kod učenika
U Vajber poruci upućenoj roditeljima je navedeno da će detaljne informacije o svemu dobiti kasnije, bez navođenja o čemu se radi, a stajalo je i da nastave neće biti do...
Najnoviji izveštaj “Batuta” o trenutnoj epidemiološkoj situaciji gripa
U 6. izveštajnoj nedelji, od 5. do 11. februara prijavljeno je 15.920 slučajeva oboljenja sličnih gripu. – U poređenju sa prethodnom nedeljom beleži se blagi porast broja obolelih od oboljenja...
Plemeniti moler iz Ljiga Željko Sutuljić ponudio se da okreči porodilište na Zvezdari i pokrenuo zajedničku akciju sređivanja
On je, pogođen pričama trudnica u Srbiji koje su preživele akušersko nasilje dok su rađale svoje bebe, odlučio da za sve buduće mame učini nešto kako bi im boravak u...
Draga moja Mirjana…
Moje dete je imalo srecu da je deda cuva do polaska u skolu. Svakog dana je isla u park na igranje. I uprkos prisustvu starije osobe: 4 puta je njega i drugare jurio manijak po parku, 5-6 puta ludi, obnevideli narkoman, 2 puta su njih dvoje ispred kuce u po bela dana opljackani… 🙁
Danas kada je veliki, igrao bi basket, fudbal s drustvom, ali – ne ide u skolsko dvoriste, jer je steciste narkomana i dilera, jer su na 10-ine spriceva po coskovima…
Da, i ja sam provodila vreme napolju kao dete, ali tada nije bilo ovih pojava… Znao je da zaluta poneki egzibicionista, ali se “prikaze” izdaleka, i mi mu se smejemo, pa on pobegne…
Bilo je neko lepse, opustenije, kulturnije i nadasve bezbednije vreme.
Jako sam tuzna zbog toga.