Mirjana Bobić Mojsilović: Od svih prava, imali smo samo jedno – da budemo deca
I onda mi je palo na pamet da smo mi rasli u mnogo jednostavnije i lepše vreme. Ćuti dok stariji pričaju! U devet u krevet! Majci se ne kaže neću!
I onda mi je palo na pamet da smo mi rasli u mnogo jednostavnije i lepše vreme. Ćuti dok stariji pričaju! U devet u krevet! Majci se ne kaže neću!
Ustati protiv nasilja u školama, na javnoj sceni, na televizijama, nije samo borba za našu decu – nego za ono malo ljudskog dostojanstva koje nam je preostalo.
Nisam dugo videla decu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mesto u kome se bezbedno kisne, i igra, i druži i živi.
Oni su izgleda razumeli: posle, kad se sećamo lepih trenutaka, mi se nikada ne sećamo kakve smo cipele nosili, ni kakvu smo haljinu imali, mi se uvek sećamo samo ljudi sa kojima smo bili, i sećamo se divnog osećanja koje nas je tada ispunjavalo.
Naši roditelji se uopšte nisu bavili nama na način na koji se mi bavimo našom decom. Završavali smo škole bez privatnih profesora. Bez ičije pomoći.
Kao što mi želimo nasmejanu, opuštenu i veselu decu, a ne mrgude, tako i naša deca žele nasmejane i opuštene majke, a ne doživotne vrhovne sudije i tužioce.
U mom životu, pored mame i tate, ogroman prostor zauzima i taj divan, jedinstveni čovek. Da, i on me je stvarao.
Naš učitelj , Dragoslav Žižović, čovek koga smo zvali TATA.
Ovih dana, kada su novine prepune vesti o prebijenim, silovanim i ubijenim ženama, rasprava o zakonu protiv fizičkog kažnjavanja dece dobija epohalne razmere…
Možda niste znali, ali ja sam vam kraljica kineske pijace. Mnogo puta mi se desilo da me, dok prebiram tražeći da kupim još jedne minđuše, neka gospođa prepozna i kaže: “Pa zar i vi ovde kupujete?!?“ „Pa imam i ja dušu“, odgovaram spremno.
Uopšte me ne bi čudilo da uskoro pokrenu akciju poklanjanja digitalnih fotoaparata za konkurs za tinejdžerke za najbolji selfi sopstvene zadnjice.