Što ste se odmarali, odmarali ste. Što ste se opuštali, opuštali ste se. Što ste uživali, uživali ste, a sad vam predstoji povratak u realnost i hvatanje u koštac s nekim novim i nekim starim obavezama. Čekaju vas škole, vrtići, domaći zadaci, treninzi, sekcije, logopedi, balet, džudo, rano buđenje dece koja su ispala iz ritma, odlazak i povratak s posla, gužve u saobraćaju, prepuna vozila gradskog prevoza i ko zna šta sve još s čim se treba nositi iz dana u dan, sve do sledećeg godišnjeg odmora.
Mešaju se uzbuđenje i strepnja, živci se zatežu ko strune i već čujete sebe kako urlate: „Ustaj! Kasnimo“, „Zašto nisi spakovala sveske“, „Gde ti je leva cipela“, „Zašto trojka“… Što vi više vičete, oni vas manje čuju.
Vreme je da to promenite i da upoznate pravila tihog roditeljstva.
Svi roditelji ponekad izgube živce i počnu da viču na decu koja su učinila nešto što ne treba ili nisu uradila ono što je trebalo, što je sasvim prirodno. Deca na povišen ton uglavnom reaguju na dva načina. Jedni počinju da plaču, izvinjavaju se i pokazuju iskreno ili neiskreno kajanje, s ciljem da se mama i tata osećaju bolje, ali zato drugi nastavljaju po starom, s namerom da istestiraju strpljenje roditelja i da pomere granice.
U oba slučaja roditelj dugoročno gledano gubi, jer se deca ne disciplinuju vikanjem već uspostavljanjem kontrole nad situacijom, a to se postiže sledećim trikovima.
Proglasite pauzu
Kad god poželite da dreknete zato što se deca tuku ili zato što ste im šest puta rekli da nameste krevete, a oni nisu poslušali, proglasite pauzu od dva minuta. Izađite iz prostorije, dajte i sebi i njima vremena za „hlađenje“, pa im po povratku mirnim tonom i biranim rečima kažite čime niste zadovoljni. Verujte. Čuće vas bolje nego da ste vikali.