Tekst: Mina Milenković, Putovanja s decom
Slike: Milan Vuković, Na Dunavu Zemun
Pijace su mi uvek bile lepe, zanimljive… Kao mala sam ih doživljavala kao mala sela sa divnim bakicama i njihovim maramama. Sve ono voće, povrće, pa boje, oblici, mirisi. Sad, kao mama, to opet proživljavam. U proleće, preko leta, na jesen… ne zna se kad je lepše!
Pijace ili osećaš ili samo ideš na njih bez uživanja. Divno je što postoje i što su svuda po svetu. Putujući, uvek se trudimo da obiđemo poneku. Tako se. kažu, upoznaje mentalitet ljudi. Čujes jezik, posmatraš lica, fizionomije, slušaš priče…
Naše srpske su posebne kao i sve kod nas. Često se desi da dobijemo koju voćku gratis, pa koju šargarepu, pa „evo probaj da vidiš kako je!“ – dok toga u svetu nema baš mnogo.
Volimo pijace i po većim gradovima i po manjim. Volimo one kraj mora, gde su po tezgama razne ribe i školjke, pa moraš detetu da objašnjavaš zašto su one tu. Pa one po manjim mestima, gde su svi širokog osmeha kao da se znate godinama. Pa moj omiljeni deo sa cvećem, gde se izgubim kao Alisa u zemlji čuda. Pa kad kupuješ cveće za kuću, za baku, za drugaricu koja je donela još jedno dete na svet!
Šta je lepše nego kad posećujete pijace i pričate sa trgovcima iz raznih krajeva zemlje, a oni vas zasmeju, pa vam daju recept za slatko. Kad imate svoju omiljenu prodavačicu salčića i vanilica koju biste i u sred leta posećivali. Kad vam dete zavoli pijace pa kaže „jeee, idemo tamo!“ Kad kupujete pod otvorenim nebom, sa neuniformisanim osmesima.
Volimo pijace, rado im se vraćamo i radujemo se osvajanju novih!
Izvor: Detinjarije.com