spot_img
spot_img

Kad majka vidi vuka na putu za školu, a ne sme da zakasni na posao

Ili, kad jednom budem bila baba... (Priča sa Zlatibora)

Piše: Vesna Smiljanić Rangelov

Možda nije u trendu, ali ja recimo baš želim da ostarim, onako skroz. I tako maštam… Kad ja jednom budem prava baba, ispričaću unučadima ovu priču. Oni će se najpre zabezeknuti što je baba bila mala, i što je postojalo vreme kad nije bilo the smartest pomagala, a opet baba se nije igrala ni s dinosaurusima. Niko neće imati babu kao oni. Recimo, dakle, da sam čak ne ni baka, nego klot baba i da sam namestila tuce unučića na klecavo koleno i počela:

- Advertisement -

Moja majka, a vaša prababa, ona što me je naučila da vam pravim kajmak, jednom je srela vuka. Pravog pravcatog, krvoločnog vuka koji živi u šumi. Kako? Lepo. Išla ona na posao. A put do fabrike u kojoj je radila vodio je preko planine i kroz šumu. Kretala je pre zore da bi već u sedam upalila mašinu za šivenje. Pola sata kasnije, čim zora zarudi, istim putem, sestra i ja idemo u školu.

Išla ona, išla – kad odjednom nasred puta stoji ušima i repom – vuk. On je nju prvi video, zato je i stao i gleda je. Ona šta će, kud će, ako stane – on će jurišnuti nego ti se ona sagne, dohvati kamen, zgađa ga i jako vikne sve nogama trupćući kao da ga juri. On smesta pobegne. Ona nastavi dalje.

Sećate se, pola sata kasnije njena nejaka deca prolaze istim putem pod teretom školskih torbi. U blizini nije bilo kuća, a i da je bilo, ko zna da li bi u njoj bilo telefona. A i da je bilo, pitanje je koga bi ona zvala uopšte jer mi telefon nismo imali. Na posao da zakasni ne sme. Sve u svemu, zaključi ona da pošto je već zdimio, nema razloga da se na istom mestu nađe opet u roku od pola sata i nastavi dalje. Mi uobičajeno krenemo u školu. I stignemo bez ikakve frke i strepnje.

A ona, stigavši na posao i čuvši od koleginica da je na tom i tom mestu u toliko sati viđen vuk, shvati da je to onaj isti što se od nje nadao u beg i – odahne. Jer to je mesto s druge strane planine. Taman kako se i nadala. Srce se vrati na mesto.

Posle je pričala kako se za sebe nije uplašila jer je bila naoružana. Pošto je s posla gredom pretežno plela. Ide i plete, brzo, bez spoticanja i bez greške. Svaki je kamen znala gde je, a one leteće ujutru pokupi i pobaca u kakvu rupčagu. Tako je održavala put, plela džempere i šila gaće. Posle je sve propalo, i put i fabrika i škola. Ali za gaće je moralo da se ima. Je l’ vidite vi, kako sam ja sretno odrastala?!

A sad štura! ne mogu svake nedelje da štampam novi kuk.

- Advertisement -

 

 

 

Izvor: Detinjarije.com

spot_img
spot_img

Najnovije

Kako pravilno izabrati školski ranac za dete?

Najskuplji ranac nije nužno i najbolji. Pravi izbor je onaj koji odgovara građi vašeg deteta, udoban je, dovoljno lagan i funkcionalan za njegove svakodnevne školske obaveze.

Batine deluju — i upravo je to problem

Udarac može zaustaviti ponašanje u nekoliko sekundi. Ali zaustavljeno ponašanje nije isto što i naučeno ponašanje. Piše: Samra Dedić

Psihološki imunitet: Zašto je sposobnost da padnu i ustanu najvažnija lekcija koju deca uče

Dete koje ima razvijen psihološki imunitet lakše će podneti pritisak vršnjaka, znaće kako da se izbori sa kritikama i neće imati potrebu da kroz agresiju prema drugima leči sopstvenu nesigurnost.

Tri bronze za članove reprezentacije Srbije na Međunarodnoj olimpijadi iz informatike

Međunarodna olimpijada iz informacije za učenike srednjih škola održala se u Uzbekistanu od 9. do 16. avgusta i okupila je 357 takmičara iz 97 zemalja

„Bojim se škole“: Kako razgovarati sa predškolcem o onome što ga čeka od 1. septembra?

Možda strah neće nestati posle jednog razgovora. Dete će se možda istom pitanju vraćati više puta, naročito kako se 1. septembar bude približavao.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img