Ili, kad jednom budem bila baba… (Priča sa Zlatibora)
Piše: Vesna Smiljanić Rangelov
Možda nije u trendu, ali ja recimo baš želim da ostarim, onako skroz. I tako maštam… Kad ja jednom budem prava baba, ispričaću unučadima ovu priču. Oni će se najpre zabezeknuti što je baba bila mala, i što je postojalo vreme kad nije bilo the smartest pomagala, a opet baba se nije igrala ni s dinosaurusima. Niko neće imati babu kao oni. Recimo, dakle, da sam čak ne ni baka, nego klot baba i da sam namestila tuce unučića na klecavo koleno i počela:
Moja majka, a vaša prababa, ona što me je naučila da vam pravim kajmak, jednom je srela vuka. Pravog pravcatog, krvoločnog vuka koji živi u šumi. Kako? Lepo. Išla ona na posao. A put do fabrike u kojoj je radila vodio je preko planine i kroz šumu. Kretala je pre zore da bi već u sedam upalila mašinu za šivenje. Pola sata kasnije, čim zora zarudi, istim putem, sestra i ja idemo u školu.
Išla ona, išla – kad odjednom nasred puta stoji ušima i repom – vuk. On je nju prvi video, zato je i stao i gleda je. Ona šta će, kud će, ako stane – on će jurišnuti nego ti se ona sagne, dohvati kamen, zgađa ga i jako vikne sve nogama trupćući kao da ga juri. On smesta pobegne. Ona nastavi dalje.
Sećate se, pola sata kasnije njena nejaka deca prolaze istim putem pod teretom školskih torbi. U blizini nije bilo kuća, a i da je bilo, ko zna da li bi u njoj bilo telefona. A i da je bilo, pitanje je koga bi ona zvala uopšte jer mi telefon nismo imali. Na posao da zakasni ne sme. Sve u svemu, zaključi ona da pošto je već zdimio, nema razloga da se na istom mestu nađe opet u roku od pola sata i nastavi dalje. Mi uobičajeno krenemo u školu. I stignemo bez ikakve frke i strepnje.
A ona, stigavši na posao i čuvši od koleginica da je na tom i tom mestu u toliko sati viđen vuk, shvati da je to onaj isti što se od nje nadao u beg i – odahne. Jer to je mesto s druge strane planine. Taman kako se i nadala. Srce se vrati na mesto.
Posle je pričala kako se za sebe nije uplašila jer je bila naoružana. Pošto je s posla gredom pretežno plela. Ide i plete, brzo, bez spoticanja i bez greške. Svaki je kamen znala gde je, a one leteće ujutru pokupi i pobaca u kakvu rupčagu. Tako je održavala put, plela džempere i šila gaće. Posle je sve propalo, i put i fabrika i škola. Ali za gaće je moralo da se ima. Je l’ vidite vi, kako sam ja sretno odrastala?!
A sad štura! ne mogu svake nedelje da štampam novi kuk.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Televizije bez obaveze da imaju “kvalitetan” program namenjen deci i mladima
Iako su, prema dosadašnjim podzakonskim aktima, televizije imale obavezu da petinu njihovog sadržaja čini takozvani kvalitetan program (naučno-obrazovni, kulturno-umetnički, dokumentarni i dečji program), ako bude usvojen novi nacrt Pravilnika o...
“Tate Novosađani” kupili medicinsku opremu za Dečju bolnicu od novca koja su sakupila deca
Predstavnik Fondacije Tate Novosađani predao je donaciju Dečjoj bolnici u Novom Sadu u vrednosti od preko 700 hiljada dinara. Sredstva su sakupila deca Predškolske ustanove "Playroom" i Osnovne škole "Ivo...
Danas je Dan planete Zemlje – “Planeta protiv plastike”
Dan planete Zemlje se obeležava od 1971. godine, u čak 150 zemalja sveta, svakog 22. aprila. Cilj ovog dana jeste da se skrene pažnja na probleme ekologije, zagađenja planete, kao...
Muzej iluzija u Beogradu ponovo otvara svoja vrata
Nije iluzija, jedan od najposećenijih muzeja u Beogradu, Muzej iluzija, ponovo otvara svoja vrata u subotu 20. aprila od 12 časova sada u novom, redizajniranom izdanju. U Nušićevoj 11, posetioci...
Nema komentara.