Ili, kad jednom budem bila baba… (Priča sa Zlatibora)
Piše: Vesna Smiljanić Rangelov
Možda nije u trendu, ali ja recimo baš želim da ostarim, onako skroz. I tako maštam… Kad ja jednom budem prava baba, ispričaću unučadima ovu priču. Oni će se najpre zabezeknuti što je baba bila mala, i što je postojalo vreme kad nije bilo the smartest pomagala, a opet baba se nije igrala ni s dinosaurusima. Niko neće imati babu kao oni. Recimo, dakle, da sam čak ne ni baka, nego klot baba i da sam namestila tuce unučića na klecavo koleno i počela:
Moja majka, a vaša prababa, ona što me je naučila da vam pravim kajmak, jednom je srela vuka. Pravog pravcatog, krvoločnog vuka koji živi u šumi. Kako? Lepo. Išla ona na posao. A put do fabrike u kojoj je radila vodio je preko planine i kroz šumu. Kretala je pre zore da bi već u sedam upalila mašinu za šivenje. Pola sata kasnije, čim zora zarudi, istim putem, sestra i ja idemo u školu.
Išla ona, išla – kad odjednom nasred puta stoji ušima i repom – vuk. On je nju prvi video, zato je i stao i gleda je. Ona šta će, kud će, ako stane – on će jurišnuti nego ti se ona sagne, dohvati kamen, zgađa ga i jako vikne sve nogama trupćući kao da ga juri. On smesta pobegne. Ona nastavi dalje.
Sećate se, pola sata kasnije njena nejaka deca prolaze istim putem pod teretom školskih torbi. U blizini nije bilo kuća, a i da je bilo, ko zna da li bi u njoj bilo telefona. A i da je bilo, pitanje je koga bi ona zvala uopšte jer mi telefon nismo imali. Na posao da zakasni ne sme. Sve u svemu, zaključi ona da pošto je već zdimio, nema razloga da se na istom mestu nađe opet u roku od pola sata i nastavi dalje. Mi uobičajeno krenemo u školu. I stignemo bez ikakve frke i strepnje.
A ona, stigavši na posao i čuvši od koleginica da je na tom i tom mestu u toliko sati viđen vuk, shvati da je to onaj isti što se od nje nadao u beg i – odahne. Jer to je mesto s druge strane planine. Taman kako se i nadala. Srce se vrati na mesto.
Posle je pričala kako se za sebe nije uplašila jer je bila naoružana. Pošto je s posla gredom pretežno plela. Ide i plete, brzo, bez spoticanja i bez greške. Svaki je kamen znala gde je, a one leteće ujutru pokupi i pobaca u kakvu rupčagu. Tako je održavala put, plela džempere i šila gaće. Posle je sve propalo, i put i fabrika i škola. Ali za gaće je moralo da se ima. Je l’ vidite vi, kako sam ja sretno odrastala?!
A sad štura! ne mogu svake nedelje da štampam novi kuk.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Drastično raste broj pacijenata na dečjim psihijatrijskim odeljenjima: “Do 3. maja sam mogao da se kontrolišem, sad više nema kočnica”
Anksioznost, depresija, agresija, mešoviti poremećaji, samo su delić dijagnoza, koje psihijatri postavljaju iz dana u dan, kod sve većeg broja pacijenata u Srbiji, uzrasta od 12 do 18 godina. Na...
Đaci Ribnikara pušteni kući, nezvanično – pronađen nož kod učenika
U Vajber poruci upućenoj roditeljima je navedeno da će detaljne informacije o svemu dobiti kasnije, bez navođenja o čemu se radi, a stajalo je i da nastave neće biti do...
Najnoviji izveštaj “Batuta” o trenutnoj epidemiološkoj situaciji gripa
U 6. izveštajnoj nedelji, od 5. do 11. februara prijavljeno je 15.920 slučajeva oboljenja sličnih gripu. – U poređenju sa prethodnom nedeljom beleži se blagi porast broja obolelih od oboljenja...
Plemeniti moler iz Ljiga Željko Sutuljić ponudio se da okreči porodilište na Zvezdari i pokrenuo zajedničku akciju sređivanja
On je, pogođen pričama trudnica u Srbiji koje su preživele akušersko nasilje dok su rađale svoje bebe, odlučio da za sve buduće mame učini nešto kako bi im boravak u...
Nema komentara.