Hajdemo opet.
Ne možemo uvek verovati onom što vidimo.
Zaključim to danas kada sam komentarisala fotografiju jedne moje prijateljice na kojoj je ona prelepa. Na tu moju konstataciji ona mi je odgovorila: „Draga moja, a ja sam se tada raspadala.“
To me podseti na fotografiju sa našeg poslednjeg letovanja. Na njoj sam ja. Udobno sedim u restoranu na samoj obali mora i pijem šardone u savršenoj visokoj čaši. U pozadini se naziru usidrene jahte i zalazak sunca. Ja sam preplanula, sa kosom stilizovanom morskom solju. Nosim svoju omiljenu belu majicu na tanke bretele. Ispred mene gori mirišljava sveća. Sve odiše mirom i skladom.
Ali…
Svi mišići na telu su mi napeti. Nervi vibriraju ispod kože. Povremeno hvatam dah, jer imam utisak da mi je teg na grudima. Prethodne noći mučila me nesanica. Misli su ubrzane i smenjuju se svake sekunde. U glavi su mi različiti scenariji (a svaki je strašniji od prethodnog)…
Međutim, kada pogledate sliku ne vidite ništa od toga. Vidite nešto što bi se moglo i nazvati savršenim predvečejem na obali mora.
I zato, napisah već, došlo je vreme da ne treba verovati svemu što vidite. Istina je da retko znate šta, zaista, gledate.
Izvor: Facebook/Bojana Nešić