Često se grohotom smejemo „provalama“ koje čujemo od naše dece. I dobro je što podržavamo taj dečiji napor da nam nešto objasne. Jer, deca u suštini ne žele da nas zasmeju, žele da nam kažu nešto što znaju, ili nešto što ih muči. Ali, pošto su bez iskustva, nevina i naivna, deca „bupnu“, kažu one reči koje im se učine pogodnim, ili koje jedino znaju. A sve to onom svojom nevinom logikom, neopterećenom raznim drugim logikama i nelogičnostima. Mi te dečije „fazone i fore“ nazivamo „dečijim ustima“. Deca su iskrena, pa ponekad kažu i nešto što ne bi trebalo. Recimo, otac pošalje sina da se javi na telefon i kaže da „tata nije kod kuće“ , želeći da se zaštiti od upornog pozivača. I sad telefonski razgovor izgleda ovako:
– Halo! Dušo, da li ti je tata kod kuće?
– On kaže da nije!
Ovakve situacije mogu da budu i neprijatne. Mnogo su češća „dečija usta“ koja nas samo zasmejavaju. Pita jednog dana petogodišnji sin oca:
– Tata, da li smo mi ljudi sisari?
– Jesmo! Zašto pitaš?
– Pa, gledo sam nešto na televiziji…
– I šta te muči?
– Muči me… mama!
– Zašto?
– Pa, ona je najveći sisar u našoj porodici, ona ima najveće sise!
Petogodictnjak, naravno, ne zna izvorno značenje reči „sisar“… već ga objašnjava svojim iskustvom i nevelikim znanjem… Iz tog nesporazuma javlja se komika, ono lepo – smešno, što nam razvalači osmeh od uha do uha.