Dok okupana bebećim umorom, spavam pored nje na bračnom krevetu, ispisuje radosnicu i okreće stranice koje čekaju na mastilo mojih iskustava. Rođendani koje ću tek nanizati, prvi prijatelji, ljubimci, boginje, prvi razred, škola, sve miriše na netaknuto i sveže. Dok me usnulu posmatra, nesvesna vremena koje će njenu bebu dograbiti pod svoje, u njoj tinjaju slike devojke i žene kakvom ću postati, izrežirane slike života koji ću trošiti, sve kitnjasto ukrašene srculencima i osmejcima, jer tako mora. Jer njena beba zaslužuje najbolje.
Ščepalo vreme godine na prevaru. Izmaglica ušuškala u sećanje sva kotrljanja na tepihu, strmoglava silaženja niz stepenice, suze, temperature, viruse, plivanja, padove, tinejdžerske boljke, slomljene igračke, slomljena srca, sve đuture. Sve se spakovalo u film, dok je oči pokrivene dlanovima, otkrila i viknula “Nema me!”. Sa svakom mojom boljkom želela je da budem zdrava. Sa suzama da nikad ne budem njanja. Da mi se u grlu nikad ne zaglavi tužna knedla. Jer ta knedla i nju davi. Čučnula bi i njoj moja tuga na grudi. Tu bi se nastanila, pustila korenje, sve dok se ono mojim glasnim smehom ne bi odseklo, pokupilo i otišlo. Čudni su dani. Ponekad odbiju poslušnost našim željama, nespretno uhvate život za ruku i vode ga malo levo, malo desno. Dani su tutnjali preko nas. Stiglo onda, jedno januarsko, hladno, snegom posuto popodne i šapunulo joj: “postala si baka, beba je postala majka”. Sreća najveća. Sreća nemerljiva poznatim jedinicama. Sreća onolika. Sreća sakrivena u mirisu, u falticama između bebećeg vrata i ramena.
