Kada čujemo ime Džim Keri, mnogi od nas pomisle na smeh, duhovite grimase i nezaboravne komedije koje su obeležile filmsku industriju. Ipak, iza lika zabavljača krije se čovek duboke osetljivosti i promišljenosti. Njegove reči o životu, ljubavi i gubitku svedoče o unutrašnjoj snazi i mudrosti koje prevazilaze filmsko platno.
Upravo u tekstu koji deli sa svetom, Džim Keri podseća da je tuga neizbežan deo našeg postojanja – ali i da u sebi nosi svetost i tiho isceljenje.
„Tuga nije samo emocija, to je razvezivanje, prostor u kojem je nekada nešto postojalo, a sada ga više nema. Ona seče kroz tebe, ostavljajući prazninu tamo gde je nekada stanovala ljubav.
U početku deluje nepodnošljivo, kao rana koja se nikada neće zatvoriti. Ali vremenom, oštri rubovi počinju da zaceljuju. Bol omekšava, ali otisak ostaje, tih podsetnik na ono što je nekada bilo. Istina je da nikada zaista ne „nastaviš dalje“. Nastavljaš sa tim. Ljubav koju si imao ne nestaje; ona se menja. Zadržava se u odjecima smeha, u toplini starih uspomena, u tihim trenucima kada i dalje posežeš za onim što više nije tu. I to je u redu.
Tuga nije teret koji treba skrivati. Nije slabost zbog koje bi trebalo da te bude sramota. Ona je najdublji dokaz da je ljubav postojala, da je nešto prelepo jednom dotaklo tvoj život. Zato dozvoli sebi da je osetiš. Dozvoli sebi da tuguješ. Dozvoli sebi da sećaš.
Ne postoji vremenski okvir, niti „ispravan“ način tugovanja. Neki dani će biti teški, a neki će delovati lakše. Neki trenuci će doneti neočekivane talase tuge, dok će te drugi ispuniti zahvalnošću za ljubav koju si imao sreće da iskusiš.
Poštuj svoju tugu, jer ona je sveta. Ona je svedočanstvo dubine tvog srca. I vremenom, kroz bol, pronaći ćeš isceljenje, ne zato što si zaboravio, već zato što si naučio kako da nosiš i ljubav i gubitak zajedno.“