6. Mi samo želimo da budu srećni.
Najnovija vest: Deca ne bi trebalo da budu srećna sve vreme. U redu je ako ne uvek dobiju ono što žele, ne rade ono što žele da rade, ili ne idu gde žele da idu. Ako moraju da rade kućne poslove, ili provode vreme sa svojom porodicom, ili idu u kupovinu sa nama, samo napred i očekujemo kolutanje očiju i teške uzdahe napetosti. To je u redu, jer ne vrti se sve oko njih i njihove konstantne sreće.
7. Podrivamo autoritet međusobno.
Ovo je uobičajena greška. Naše dete od nas traži da prespava kod drugarice. Roditelj A kaže, Ne. Dete prelazi na roditelja B koji kaže, Naravno! Zašto? Jer nismo uvek na istoj strani. Naša deca su manje derišta kada smo ujedinjeni. Treba težiti dogovoru u ovakvim trenucima. Možemo govoriti o našim neslaganjima kasnije. U suprotnom, deca uče da su roditelji jedni protiv drugih.
8. Ne dodeljujemo im poslove i odgovornosti.
Ako dete ne postavlja sto, raščišćava sto, stavlja posuđe u mašinu, ne skuplja lišće, ili šeta psa, onda bi dete trebalo da plaća stanarinu.
9. Pravimo izgovore za loše ponašanje ili loše ocene.
Izgleda da svi pravimo istu grešku. Loše ponašanje je loše ponašanje. Ona je umorna i gladna je baš bezveze izgovor. Do kasno je bio na treningu i nije stigao da uradi domaći (koji je zadat pre mesec dana) je jednako loše. Ili, najgore, taj nastavnik je baš uzeo na zub. Moramo prekinuti da opravdavamo loše ponašanje ili nedostatak radne etike. Bez discipline, deca postaju derišta.
10. Raspravljamo se sa nastavnikom i trenerom.
Važno je da podržavamo našu decu, ali tek nakon što se naša deca založe sama za sebe. Kada nastavnik primeti da dete slabi u radu i učenju, verujem mu. Suprotno popularnom verovanju, većina nastavnika želi da pomogne mladim ljudima. Oni žele deci dobro. Kada se sporimo oko polučasovnog učenja ili toga da li je kasno da se radi domaći, dete uči da može da nastavi da bude lenjo, jer njegovi roditelji će da nađu izgovore u njegovu korist. Dete tada uči da ne mora da poštuje svog učitelja i da završi zadatak. To je tako jednostavno.
Pažnja je dobra. Uključeni roditelji su divni. Ali, način na koji obraćamo pažnju je taj koji može da šteti. Kada pustimo našu decu da pregovaraju, radimo pogrešno. Ako pravimo izgovore za njihovo loše ponašanje, radimo pogrešno. Ako im je previše udobno, radimo pogrešno. Kada čistimo njihovu sobu, uvažavamo zahteve za ručak, i podrivamo svog supružnika, naša deca se pretvaraju u razmažena derišta.
Sva deca treba da nauče da jedu grozni pilav s pilećom kožurom i boraniju s vremena na vreme. To gradi karakter.
Izvor: Zelena učionica
Moj sin bio kod druga u vreme rucka. Mama ih pozvala da rucaju i moj sin pitao jel’ treba pomoc oko postavljanja stola. Drugar se naljutio i rekao mu da to ne radi, posle ce majka da ga tera da i on to radi svaki dan.
Kod nas je to normalno.
Tekst je predobar, ali ove zadnje dvije recenice su bas ekstra, i bas su me nasmijale.
Slazem se s tim da djeca trebaju da imaju radnu naviku, jer bez toga sve ide naopacke.