Već jače od dve nedelje kako se desilo otvoreni prelom svakog mozga i srca koje kuca a neki od nas imaju zakasnele reakcije i realne slike sveta u kom obitavamo.
Živahni kao zamija u kancelariji, postojimo samo da donosimo novac tamo gde smo, lako skupljamo prašinu, još lakše lažno zasijamo, održavamo se vrlo retko ili još ređe, mnogima služimo kao dokaz imanja. Razvijamo se iz sopstvene lukovice, ako dovoljno poživimo, prebacujemo se u drugu saksiju, veću i noviju, samo kada već toliko nabuja naše korenje, da mesto prebivališta puca. Ili ni ne doživimo to.
Neke zamije naprosto neće da budu u toj ulozi zbog kojih ih je neko kupio Kao dokaz materijalne moći, sa tendecijom ka još većoj.
Ja naprimer, kada se drugim izvorima dovedem u neprijatnu situaciju, često se smejem. Čisto da pokrijem strah ili povučem bes. Kada sam svojom krivicom u nezgodnoj situaciji, dajem sve od sebe da popravim kvar.
Nemam problem sa izvini.
Nemam problem ni sa Baš me briga, ovaj put sam htela tako.
Samo imam ogroman problem sa laganjem i prikrivanjem istine.
Nešto još jače od napada panike.
Nešto još otrovnije od besa.
Nešto još crnje od depresije.
Mrzim da lažem.
Pogotovo od kad sam odrasla.
Ne moram
Neću!
Previše je ponižavajuće i za mene i za drugu stranu. Ma kakvo mišljenje o drugoj strani imala. Radije ću reći NEĆU da pričam. Tad smo izbegli kosmički rat.
Ali kada me nekoliko mladih ljudi kontaktira iz istog straha i pitanja. Kada posle dve tri nedelje oni tek tad postepeno shvataju da impulsi u njihovom telu više ne idu istom trakom i energijom. Kada imaju osećaj da ih je neko ogromnom rukom digao iz jednog poznatog sveta i bacio u nepoznat apokaliptičan film.
Tad slede pitanja koja izazivanju zamrzavanje creva i grkljana “ Šta će biti sa mnom? Šta će biti sa mojim roditeljima? Ne znam da li se više plašim života ili smrti. Bojim se da izađem napolje…. i ono najgore, Pomozi mi, šta da radim?!“
Moj svekar je tihi duhovnik. Sa par reči zna da objasni smisao života. Za sedamdesettri godine je baš sve preživeo. Ove godine je pročitao više knjiga nego ostali u kući zajedno. Jednom je posadio hrast i rekao Za dvesta godina, kada ovaj hrast bude ogroman i mogao da izdrži da okačite veliku ljuljašku na njega, tad ćete reći, Ovo je Deda nama posadio“
Odgovorila sam mu, Samo ako ćeš sto godina ranije sedeti sa nama ispod njega dok pijemo kafu u mom malom baštenskom kafiću“ Pitala sam ga danas o svemu šta se dešava, rekao je da je nesreće bilo od kad je sveta. Ali je odgovornosti bilo više. I da je, na kraju ipak, bilo i manje izvora koji dele takve informacije, jer ima bolesnih umova koji misle da je zlo popularno. A svi bi da budu popularni ne birajući sredstva i posledice.
Na kraju, ako već ne možeš ništa, voli i čini onako kao da znaš da sutra svanuti neće. Jer svako od nas želi onaj usmeni epitaf koji se prenosi s kolena na koleno “ A bio je baš dobar čovek „.
Autorka: Dragana Soro
