U staro doba, kaže se, mnogi su držali decu nekrštenu i po više meseci jer se smatralo da dete bolje raste dok je nekršteno. U Banatu se veruje da su deca najugroženija od strane demona upravo posle krštenja… „Hale čekaju dete na kapiji kada se dolazi s krštenja.“
Kum, u saglasnosti sa roditeljima ili bez nje, daje ime kumčetu na krštenju. Ovo ime, osim popa, ne sme da čuje niko drugi. Sve do ručka na kojem se obavlja ritualno, svečano objavljivanje imena deteta, strogo je zabranjeno izgovaranje njegovog imena. Posebno je opasno da detinje ime čuju njegovi roditelji pre ručka.
“Obred krštenja mora da se izvede tačno po propisu, jer svaka greška može biti kobna po kasniji razvoj i sudbinu deteta.”
Osim negativnih magijskih propisa (tabua), postoje i pozitivni propisi vezani za obred krštenja. Prilikom krštenja dete treba da plače da bi živelo dugo, veruju na Timoku. Slično verovanje postoji i u gornjoj Krajini, gde se kaže: „Dijete koje plače na krštenju, ostaće živo; a koje ne plače neće živeti.“
Kada se dete s krštenja nosi kući, ide se drugim putem a ne onim kojim se došlo, ali izveštač koji je ovo opisao ne zna zašto se tako postupa. To je svakako zbog toga da bi se zavarao put demonima i zlim silama (slično se čini i na svadbi, a i kod vraćanja s pogreba). Ovom objašnjenju u prilog govori i običaj kod banatskih Hera koji se sastoji u unošenju tek krštenog deteta kroz prozor. To se radi da bi se zavarao trag „halama i milosnicama“ (babicama) koje čekaju dete na kapiji da bi mu naudile po povratku s krštenja.
U sklopu kompleksa drevnih običaja koji se vrše o krštenju, postoji čitav niz paganskih obreda koji se upražnjavaju posle hrišćanskog obreda u crkvi. Kod Srba na Kosovu posle krštenja dete, ako je žensko, „prvo se metne u razboj ’da zna da tkaje’, a kad je muško dete u ’ar’ ga odnesu i metnu u jasle ’da zna da čuva goveda’, pa posle u kolevku“. Ovim postupkom se želi na magijski način uticati da dete bude dobar radnik, tj. dobar stočar. U Zaplanju, kada donesu dete s krštenja, prvo ga „iznesu na sunce i zapoje ga vinom da bi svakad bilo rumeno kad u družinu izađe“.
“Kod Srba na Kosovu posle krštenja dete, ako je žensko, „prvo se metne u razboj ’da zna da tkaje’, a kad je muško dete u ’ar’ ga odnesu i metnu u jasle ’da zna da čuva goveda’, pa posle u kolevku“.”
Dete se krsti pre podne, a u podne se pravi svečani ručak. Na ručak se zovu kum, najbliži srodnici, susedi, a negde i pop koji je krstio dete. Kum u nekim krajevima donosi svoj prilog ručku: pogaču,pečenogšarana u tepsiji ili pečenopile. Za vreme ručka pije se u zdravlje deteta, a kum i ostale zvanice blagosiljaju dete. Obično se detetu poželi da bude živo i zdravo i da „dočeka zelene vence“.
Glavni događaj na ručku jeste kazivanje imena. Tačnije, posle ručka, kum svečano objavi ime deteta koje se do tada brižljivo krilo. Kad gosti navale na kuma da kaže ono čega radi su se iskupili, on ustane, skine kapu, prevrne detinju kapicu naopako i metne je nasred sofre tražeći da svi prvo plate, pa će onda reći ime. Kum prvi stavi paru u kapu, a onda roditelji, pa sve zvanice redom, koliko koji može i želi. Onda kum napuni čašu, digne je uvis, prekrsti se i kaže: „Ovu čašu pića oću da pijem u zdravlje mog kumčega Živojina (ili kako mu je već dao ime) da ga Bog poživi na mnogo leta i godina; daj Gospode Bože, da njegovi roditelji dočekaju da i’ odmeni u svakom poslu i teretu, da im bude od svake pomoći, u radosti veselje i sreća, u žalosti uteha i razgovor; i pomozi, Bože, da dočekam i da venčam i opet i njegovo da krstim!“ Gosti, držeći ruke na grudima, poklone se kumu i kažu: „Nek je srećno i dugovečno; daj Bože, daj Gospode!“ Posle ovoga sledi napijanje zdravica, najpre detetu, pa ocu i majci, kumu i kumi, i tako redom. Sakupljeni novac kum daje majci detetovoj i kaže: „Od nas ovoliko, od Boga više!“ Taj novac je svojina deteta.
Za vreme darivanja, sve zvanice redom dižu dete uvis da bi dobro napredovalo i poraslo veliko. Roditelji daruju kuma najčešće košuljom, peškirom i čarapama, a babici obično daju čarape.
Izvor: Predstava o detetu u srpskoj kulturi, Srpska književna zadruga, Beograd, 1991. i Jugoslovenski centar za prava deteta, Beograd 2000 (drugo, dopunjeno izdanje)
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.