Jasmina Marković Karović je vlasnica i glavna urednica izdavačke kuće Urban Reads, koju je osnovala iz želje da kreira ukuse mlade čitalačke publike i navikne se na mahom nagrađivanu omladinsku književnost. Kao majka devetogodšnje devojčice, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Rođena sam 1977. godine u Beogradu, tri godine pre sestre Bojane. U istom gradu upisala sam Filološku gimnaziju, a potom i Filološki fakultet. Deset godina sam radila u advertajzingu, iz koga sam uspešno pobegla i preletela u izdavačke vode, te me sada mahom poznaju kao vlasnicu i glavnu urednicu izdavačke kuće Urban Reads. Ta moja mala izdavačka kuća nastala je iz podsvesne želje da ostavim neki značajniji trag za sobom, odnosno da probam da kreiram ukuse mlade čitalačke publike i naviknem ih na mahom nagrađivanu omladinsku književnost koja svojim temama i oštrinom proširuje granice tolerancije koja u ovom našem patrijarhalnom društvu i nije na nivou na kome bi valjalo da bude.
Iako sam svoju ćerku Barbaru rodila 2009. godine, nije to prvo dete koje mi je iz korena promenilo život. Godine 2003. moja sestra je rodila Sofiju, a tri godine kasnije i Uglješu. Tetke će me savršeno razumeti – njihovo rođenje za mene nije bilo ništa nevažnije nego rođenje sopstvenog deteta. Iako ih nisam ja odgajala, promenili su mi život na sličan način na koji ga je promenila i Barbara – prvenstveno time što sam spoznala tu bezuslovnu ljubav i upala u trajno stanje one najluđe zaljubljenosti kad sam s njima. Iako njih troje već imaju 15, 12 i 9 godina, ja se i dalje kao sumanuta sve vreme osmehujem i očarano blenem u njih kad smo zajedno. A često smo zajedno.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Meni se čini da se nikad nisam baš savršeno snašla u toj ulozi, jer sve vreme imam osećaj da sam jedna naporna mama koja se vrlo teško odvaja od svog mladunčeta i prati joj svaki korak. Ne prođe dan da ne krenem u preispitivanje svojih odluka koje se tiču nje. Iako mene majčinstvo nije mnogo zanimalo, valjda zato što su mi tu ulogu dece u životu igrali sestrići, ne mogu da kažem da nisam bila srećna kada sam saznala da sam ostala u drugom stanju. Ipak, čak ni u trudnoći nisam imala vezu s bebom o kojoj su svi pričali, pa ni u porodilištu kada su mi je doneli. U jednom trenutku me je čak bilo sramota da kažem da nimalo ne uživam u dojenju i da me sve boli i da mi je neprijatno, pa i da sam uverena da ona ne može da primi dobru energiju od mene kad se ja u tom činu osećam neizmerno loše. Srećom pa moj muž nikad nije robovao patrijarhalnim porodičnim načelima, pa je prvo što mi je rekao kad me je ugledao onako sneveseljenu bilo: ako ti ne prija, batali to dojenje i daj da je oboje naizmenično hranimo iz bočice. Tako je i bilo, i dan danas sam mu neizmerno zahvalna na toj naizgled nevažnoj rečenici. Šta ovim hoću da kažem? Nije lako biti namrštena i negativna trudnica/porodilja u moru presrećnih žena koje su uživale u svakom trenutku trudnoće, pošto je meni trudnoća bila dozlaboga naporna i dosadna, a osećala sam se i izgledala kao nasukani tuljan, iako je u zdravstvenom smislu protekla fenomenalno; nije lako odupreti se osuđivanju odluke da prestanete da dojite svoju bebu jer ne možete da podnesete raskrvavljene i balave bradavice, a ljudi naravno uopšte ne umeju da se suzdrže od deljenja saveta i ubeđivanja kako ništa nije zdravije od majčinog mleka, kako je mleko blagoslov, kako eto mnoge žene ne mogu da zatrudne a ja sam nezahvalna i žalim se na prignječenu bešiku, četrdeset dana liptanja krvi, opalu kosu i jedno opšte zatupljenje, pošto nisam uspevala ni da čitam ni da gledam serije, što je za mene bila svojevrsna tragedija. O porođaju i da ne pričam – ja sam ga se toliko plašila da mi prirodna varijanta nije ni pala na pamet, odmah sam dogovorila carski rez. Šta ću ja ginekologu i babici na porodiljskom stolu histerična, preplašena i uspaničena? Taj carski rez takođe nosi osudu svoje vrste i komentare tipa moja baba šestoro rodila na slami iza štale, pa se ja mislim, slobodno ti idi iza štale i rađaj na slami, ja bih ako mogu da zaspim i ne osetim te bolove ako baš ne moram, a sreća pa su me odgajili sjajni ljudi kojima je to takođe bilo normalno, a sreća pa su i mog muža odgajili sjajni ljudi kojima je to bilo normalno, te mi nisu davali savete nego su u startu rekli: tvoje telo, tvoj porođaj, biraj šta je tebi najugodnije. Zaključak ovog pasusa je da će ljudi naći razlog da vas šejmuju šta god da uradite: te što si se nagojila, ne jedeš za dvoje, te što slušaš te nju ejdž besmislice, uzmi i pojedi nešto, ne ide da trudnica bude zgodna, te što uzimaš epidural, budi jaka alfa ženka svom mužjaku, iako ti isti mužjaci naravno traže anesteziju kad vade zube, ne vade ih na živo da se dokažu svojim ženkama, te doji dete do druge godine, to ti je sigurno najzdravije, te nemoj da brineš o liniji posle porođaja, samo nek se beba naboka, te uuuuu ala si se opustila, imaš muža, moraš da povedeš računa o sebi, te sram te bilo ti si majka, šta se modiraš i piješ pića i hoćeš lepo da izgledaš, kad si već majka i žena dovoljno je da se počešljaš i da sahraniš i svoj društveni život i sve želje i ambicije koje si ikad imala. Uglavnom, blago ženama koje su uživale u trudnoći – ja nisam jedna od njih.
Tek kada smo stigle kući, kad sam je stavila na bračni krevet i omirisala, zapanjila sam se kako sam ikada živela bez nje i kako mi to prenatalno povezivanje s njom nije uspelo. I evo, uskoro puni devet godina, a ja ne mogu da prestanem da piljim u nju kad zaspi, da plačem i zurim u prazno kad ode na rekreativnu i da brojim sekunde do njenog povratka iz škole. Ali i dalje tu svoju ulogu neprestano preispitujem – s jedne strane me mori stravična griža savesti da previše radim i da će me pamtiti kako sedim za računarom ili čitam rukopise, iako zapravo radim samo dok je ona u školi i dok spava, da ne bi morala da ide u boravak i da bismo što više vremena provele zajedno; s druge strane, bojim se da to što joj posvećujemo toliko ljubavi, vremena i pažnje može da izazove kontra efekat i da možemo da joj se smučimo i da rano dobije želju da pobegne od nas. Mada to bi možda i bilo dobro, možda je to što je nas dvoje toliko gušimo natera da se ranije osamostali i pogura je u nekom valjanom pravcu. Na kraju dana, obično se utešimo time da smo svi oštećeni na neki način, da je sasvim izvesno da redovno negde grešimo ali da nema kuće u kojoj ne postoje ovakve dileme, pa vaspitavamo nju onako kako su vaspitavali nas – na šta će to da ispadne, videćemo za koju deceniju.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Dvoumim se. Iz ove perspektive, čini mi se da je najbolje roditi decu dvadesetim, jer tada ionako nemate pojma ni o čemu, mislite da ste mnogo pametni iako niste, hormoni su vam se tek primirili i živite u oblacima. Kada se tome dodaju trudnoća i dete, ništa se mnogo ne menja sem što svi pojure da vam pomognu, jer eto, mladi ste i nezreli, i kad će ako neće sad. S druge strane, ne možete vi da birate kad ćete roditi dete – ja s 20 godina nisam mogla da rodim jer nisam imala s kim. A zapravo nikad nisam mnogo ni želela decu, ali to je druga tema, jer tek to je razlog da vas šejmuju – juuuu, ne želiš decu, je l’ to nešto nije u redu s tobom, jer valjda žene su samo materice, sram ih bilo. Dakle, jedina osoba s kojom sam mogla da izvedem brak i roditeljstvo pojavila se kada sam napunila 31 godinu – udala sam se posle dve nedelje poznanstva i odmah zatrudnela. Svi mi se smeju kad kažem da sam trudnoću i porođaj delila s praktično nepoznatim čovekom, ali ja sam odmah shvatila da je i on razmaženi sebičnjak kao ja i da smo u stanju da od kvalitetnog dvojca napravimo kvalitetan trojac, i to tako što smo gotovo sahranili noćni život i počeli ludo da se zabavljamo u vremenu provedenom s njom. Nigde ne putujemo bez nje, u restorane ne idemo bez nje, na proslave ne idemo bez nje – samo u retke noćne izlaske je ne vodimo. Uskoro nas čeka pubertet pa će je verovatno biti blam da je vide s nama na ulici (ne pitajte kako znam, tetka sam), bolje da iskoristimo ovih nekoliko godina dok ne postane hodajući hormon.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Pamtim samo jednu, toliko mi se urezala u sećanje da je sve ostale potisnula – znate kako se ono kao devojka čudite ženama kojima deca histerišu po prodavnicama, kako kažete: uuuu, ala bih ga ja nalupala sada, ne bi znao gde je levo. E pa, nemojte to više nikad da pomislite, jer očas posla ćete postati ta žena kojoj se dete baca po podu. Meni se to prvi put desilo kad smo se vraćale s Taša, auto mi je bio parkiran u Beogradskoj ispred nekog kafića. Ona se bacila na pod i počela da lupa glavom o beton jer joj nisam kupila četvrti sladoled po redu. Ceo kafić gleda u mene, meni se pojavile fleke od znoja ispod pazuha na majici, pokušavam da je podignem s poda, ceo kafić zvera, niko nit da trepne nit da skrene pogled, ona mi se migolji ko jegulja, vraća se na pod i lupa i urla, i to je trenutak u kome ja kažem sebi: Jasmina, sledeći put kad nekoga budeš osuđivala a da nisi prošla kroz isto rešeto, sama sebi da si opalila šamarčinu. Mislim, sad dok pišem shvatam da je to možda bilo duhovito ovima iz kafića, meni nimalo nije bilo smešno.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Drage žene, idealno bi bilo da decu rađate dok su vam roditelji u snazi i dok niste u potpunosti svesni sveta oko sebe, dakle u ranim dvadesetim. Ali pošto je za roditeljstvo poželjno imati i valjanog partnera/partnerku, najmudrije je sačekati pravu osobu i pružiti toj deci onoliko sreće u porodičnim uslovima koliko je to moguće. Naravno, ni razvod ni samohrano majčinstvo nisu smak sveta – ne oduzimaju šanse da vam dete odraste u zadovoljno i ispunjeno biće.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Za mene lično najveći šok tetkinstva i roditeljstva je to što im dobrovoljno ustupam poslednju kašiku nutele, i to ne zato što me moja majka naterala, nego što zaista želim da oni uzmu taj zadnji zalogaj. To govori sve.
Ovo me niste pitali
Niste me pitali šta smatram svojim najvećim uspehom. Ljudi očekuju od vas da vam prvi odgovor na pitanje šta vam je najveći uspeh u životu bude – DECA. Meni ona nije najveći uspeh u životu, jer smatram da skoro svaka budala može da rodi dete, a i mislim da mi je uticaj koji Urban Reads ima na mlade mnogo veći uspeh. Ali da me pitate šta mi je najveća ljubav, e tu bih vam rekla da je to Barbara.
Da, niste me pitali ni da li se bojim da ćemo se udaljiti u pubertetu? Bojim se, mnogo, toga se najviše bojim.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.