U svim profesijama, vremena i zahtevi se menjaju. Neki se pitaju zašto bi menjali praksu koja je pre bila dobra i na koju su navikli?
Situacija je ovakva: pre je neka praksa bila dobra jer je pre bilo pre. A sad je sad. Pre je lekar povišeni pritisak lečio pijavicama a sad to više ne čini. Odluči li da ne prihvati dostignuća vlastite struke, verovatno se odriče Hipokratove zakletve i izlaže riziku preseljenja svih pacijenata u drugu ambulantu. Tj, kod onoga lekara koji je smogao snage pijavicama reći zbogom.
Nekoj blagajnici se može više sviđati ručno zbrajanje i računanje. Ne prihvatiti kompjuter, jer ga nije ga ni pre imala. Hoće li na njenoj kasi u IKEA-i ili Konzumu svi satima čekati dok ona sve ispisuje na papir? Koliko dugo će ljudi (a šef?) podnositi efekte njezine začaurenosti u nekom prošlom vremenu?
E sad… u području vaspitanja i obrazovanja problem nečijeg zaostajanja u prošlom vremenu još je znatno veći. Jer ako ovde kasniš, kasniš duplo: nemaš pravi odgovor ni za sadašnje vreme dece koju odgajaš i obrazuješ, a kamoli za ono buduće, za koje ih trebaš pripremati. Ako u ovoj struci kasniš, decu pripremaš za vreme koje već sad ne postoji. Kakva je to startna pozicija odgoja za budućnost?! Imaš li pravo toliko kasniti?
Nemaš. Nemaš pravo s ličnim prilagođavanjima kasniti ni u IKEA-i Konzumu. Ni u ambulanti. Ni u knjigovodstvu. Ni u frizerskom salonu. Ni u auto industriji. A ako u području vaspitanja i obrazovanja zostaješ – zaostaješ dvostruko! U našoj profesiji, na zaostajanje dvostruko nemaš pravo! Sori.
Autorka: Edita Slunjski
Izvor: Detinjarije.com