Kad bi studentima bilo rečeno da je inteligencija nepromenljiva, njihovi rezultati na testovima bili su slabiji, kad bi im bilo rečeno da je promenljiva, uspeh na testovima bio je bolji.
Genetika, roditeljsko vaspitanje, opšte zdravlje, lična interesovanja, oboljenja, sve to i još mnogi drugi činioci mogu da utiču na veću ili manju sposobnost mozga za inteligentno ispunjavanje zadataka. Ljudsku inteligenciju ne možete da razdvojite od ljudske kulture ništa više nego razvoj ribe od vode u kojoj riba živi. Ako ribu razdvojite od vode, njen razvoj će biti izuzetno kratkotrajan.
Kultura igra ogromnu ulogu u ispoljavanju inteligencije. Savršen primer za ovo pružio je u pretposlednjoj deceniji prošlog veka Majkl Kol. Kol i njegov tim otišli su kod plemena Kpele u zabačenom delu Afrike, netaknutog modernom kulturom i spoljašnjim svetom. Želeli su da vide da li pripadnici plemena Kpele pokazuju ekvivalentnu ljudsku inteligenciju iako su lišeni kulturnih činilaca zapadne civilizacije. U početku je iskustvo bilo frustrirajuće po naučnike: Kpelei su ispoljavali samo rudimentarnu inteligenciju i nisu mogli da reše ni najosnovnije mozgalice, kakve ne bi zadavale muke nijednom detetu u razvijenom svetu. Čak i kada su im naučnici pomagali navodeći ih na rešenja, Kpelei nisu bili u stanju da shvate na šta ih upućuju. Iz ovoga se mogao izvesti zaključak da primitivna kultura Kpelea nije bila dovoljno bogata ni podsticajna da bi se iz nje rodila naprednija inteligencija ili možda čak da je neko biološko iskliznuće ometalo Kpelee na putu ka razvijenijoj inteligenciji. Ozlojeđen, jedan od naučnika rekao im je da urade postavljeni test „kao što bi uradila budala“ i Kpelei su smesta dali „tačne“ odgovore.
S obzirom na prepreke koje su postavljali jezik i kultura, naučnici su testove komponovali od zadataka koji su zahtevali razvrstavanje raznih stavki – alatki, životinja, predmeta od kamena, drveta, i tako dalje. Naučnici su smatrali da razvrstavanje po kategorijama zahteva apstraktno mišljenje i da je stoga inteligentnije, dok su Kpelei, međutim, razvrstavanje obavljali prema onome čemu nešto služi – ono što mogu da pojedem, ono što mogu da obučem, ono čime mogu da kopam. Kpelei se očigledno nisu slagali s naučnicima da je ovo manje inteligentno. Ti ljudi žive od onoga što im pruži zemlja i za njih bi razvrstavanje po nekakvim proizvoljno zadatim kategorijama bilo besmisleno traćenje vremena, kakvim bi se bavila budala. Osim što nam pruža vrlo važnu pouku da ne prosuđujemo druge prema svojim predrasudama (a možda i da obavimo temeljnije pripreme pre nego što se poduhvatimo nekog ogleda), ovaj primer nam pokazuje kako je i sam koncept inteligencije pod velikim uticajem životne sredine i uvreženih stavova koji vladaju u jednom društvu.
Nešto manje drastičan primer ovoga nazvan je Pigmalionov efekat. Godine 1965. Robert Rozental i Lenora Džejkobson izveli su jedno proučavanje u osnovnim školama. Učiteljima je rečeno da su određeni učenici posebno napredni ili intelektualno nadareni i da njih treba u skladu s tim pratiti i poučavati. Kao što biste i mogli očekivati, ovi učenici su na testovima i ispitivanjima zaista pokazivali rezultate koji su potvrđivali veću inteligenciju. Nevolja je jedino u tome što to nisu bila ni po čemu posebno nadarena deca, nego obični, normalni đaci. Pošto se, međutim, prema njima postupalo kao da su bistriji i pametniji, oni su počeli da se ponašaju u skladu s očekivanjima. Slična proučavanja sa studentima pokazala su slične rezultate; kad bi studentima bilo rečeno da je inteligencija nepromenljiva, njihovi rezultati na testovima bili su slabiji, kad bi im bilo rečeno da je promenljiva, uspeh na testovima bio je bolji.
Možda je u ovome još jedan razlog što su visoki ljudi, sveukupno posmatrano, izgleda inteligentniji? Ako rano izrastete, ljudi prema vama postupaju kao da ste stariji pa vode s vama ozbiljnije razgovore i mozak u razvoju se prilagođava ovakvim očekivanjima. U svakom slučaju, vera u sebe očigledno je važna. Tako da svaki put kad sam u ovoj knjizi rekao da inteligencija ne može da se menja, u suštini sam vas ometao u razvoju. Oprostite mi, pogrešio sam.
Hoćete da čujete još nešto zanimljivo i uvrnuto o inteligenciji? Ona raste širom planete, a mi ne znamo zašto. Fenomen je dobio ime Flinov efekat, a obuhvata činjenicu da se iz pokolenja u pokolenje rezultati na testovima i fluid-ne i kristalizovane inteligencije poboljšavaju među raznim i brojnim testiranim grupama u mnogim zemljama širom sveta, bez obzira na različite životne uslove. Moguće je da je uzrok sve bolje obrazovanje širom sveta, bolja zdravstvena nega i razvijenija svest o zdravlju, bolji pristup informacijama i visokim tehnologijama ili možda čak buđenje nekih usnulih mutantskih sila u nama koje će lagano pretvoriti ljudsku vrstu u društvo genija.
Nema u stvari dokaza da se ovo poslednje zbilja događa, ali ispao bi o tome odličan film.
Postoje mnoga moguća objašnjenja za vezu između visine i inteligencije. Mogla bi biti tačna sva ili bi moglo ne biti tačno nijedno. Istina je, kao i obično, verovatno negde u sredini. Pred sobom, u suštini, imamo još jedan primer stare rasprave o tome da li su važnije urođene osobine ili vaspitanje.
Pomalo iznenađuje što ne uspevamo to da odredimo s obzirom na sve što znamo o inteligenciji. Mada ju je teško definisati, izmeriti i izolovati, ona definitivno postoji i mi možemo da je proučavamo, kao jednu konkretnu opštu sposobnost komponovanu od nekoliko drugih. Mozak se služi brojnim svojim zonama da bi inteligencija nastala, ali moguće je da izuzetno važne razlike počivaju u među-sobnim vezama između svih tih oblasti. Inteligencija nam ne garantuje i samopouzdanje, a odsustvo inteligencije ne garantuje i nesigurnost, jer putevi funkcionisanja mozga izvrću naglavačke logičku organizaciju, osim kad postupate s ljudima kao da su inteligentni, a u tom slučaju i vi delujete pametniji, tako da sve u svemu čak ni sam mozak izgleda nije svestan šta bi trebalo da radi s inteligencijom koja je njegovo delo. Nivo opšte inteligencije u suštini je određen genima i vaspitanjem, osim ako ste izrazito voljni da na svojoj inteligenciji radite – u tom slučaju možete, možda, da je povećate.
Proučavati inteligenciju slično je kao da pokušavate bez mustre da ispletete džemper, i to od šećerne vune. Sveukupno je zadivljujuće što ste uspeli čak i da pokušate.
Odlomak iz knjige “Kad mozak pravi gluposti”
Din Barnet, Laguna 2016.
Neuronauka nam daje zabavne i intrigantne odgovore na pitanja o tome zbog čega nas ponekad sabotira naš sopstveni mozak.
Zbog čega gubite u raspravama s ljudima koji znaju mnogo manje od vas?
Zašto nikako ne možete da se setite imena žene s kojom ste upravo razgovarali iako ste je prepoznali i tačno znate ko je ona i ko vas je s njom upoznao?
I zašto ste se, kad ste nedavno raskinuli vezu, danima ležali sklupčani na kauču, pomerajući se tek koliko da s vremena na vreme obrišete suze i nos koji curi?
Svima nam se desi da uđemo u kuhinju, ili otvorimo laptop, ili samouvereno stupimo za govornicu, i odjednom ni najblažeg pojma nemamo šta smo ono beše hteli da uradimo. A sve zahvaljujući tome što je mozak rešio da pravi gluposti.
Ljudski mozak – tako blistavo pametan, tako visoko razvijen – prilično je zbrkan, pogrešiv i neorganizovan. Jeste li, na primer, znali da je vaše pamćenje egocentrično? Da su teorije zavere i sujeverje neizbežno dela jednog zdravog ljudskog mozga? Ili da alkohol može u izvesnoj meri da vam poboljša pamćenje (samo pažljivo pročitajte knjigu pre nego što rešite da ovo lično ispitate)?
U knjizi Kad mozak pravi gluposti neurolog Din Barnet upoznaje nas sa tajanstvenom sivom (i belom) materijom, tako sklonom da pravi nepodopštine, i usput nam objašnjava nesavršenstva veličanstvenog ljudskog mozga i kako to nesavršenstvo utiče na sve što radimo, govorimo i doživljavamo.
Stručna, duhovita i zabavna, ova knjiga je namenjena svima koji se ponekad pitaju zašto im rođeni mozak sabotira život i šta li je, za ime sveta, sad opet smislio.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Grešite, niti su sve žene iste, niti su svi muškarci isti. Mi biramo iste.
"Kad vidite, recimo, da ljudi ulaze iz jedne veze u drugu, iz jednog braka u drugi brak i da uvek imaju isti komentar, tipa: 'Sve su žene iste' ili 'su...
Ranko Rajović – U škole se mora vratiti osmeh, a izbaciti stres
Teško je uskladiti sad i obaveze i časove u igru. Ali evo primera, dajte onda - paukova mreža, čarobna linija da vode loptu... Mada neko kaže - pa to nije...
KADA LENJOST NIJE LENJOST Odbrana iscrpljenih, izrabljenih i prezaposlenih
Šta lenjost zaista jeste, a šta lenjost nije? Da li je rad zaista centralni deo našeg identiteta? Zašto se marljiv rad nagrađuje a i sama potreba za odmorom smatra sramotom?...
Snežana Golić: Kako pomoći tinеjdžеrima sa manjkom ambicioznosti
Široka lеpеza ponuda u 21. vеku prеlеpa jе za nеkog ko jе slobodan, ali vеoma strеsna za onog ko jе vaspitan da idе samo u jеdnom smеru, dodajе sagovornica. Nеki...
Nema komentara.