(…)
– Da ne govorimo o grubosti i niskosti svađe među roditeljima pred decom, kad često otac i mati hoće da napakoste jedno drugome i dovikuju deci:
– Gledajte deco kakav vam je otac!
– Uživajte kakva vam je mati!
– I tako dalje, nove grubosti, nove psovke. Uzmite uopšte domaće, mirne razgovore. Sa sviju strana kupe se spletke. Prazno, dosadno brbljanje. Sitne tužbe. Bedni snovi o suvišnom dinaru, šarenim krpetinama, neznatnoj povišici u službi.
– Kao neka gusta močvarna plesan u kojoj deca čeprkaju 15-20 godina kao žabe! A zatim se stariji čude zašto mladež ne leti pod nebesa, po podobiju orla, zašto su im deca bez krila.
– A dozvolite da vas zapitam, očevi i majke, da li su pored vašeg vaspitanja vaša deca uopšte mogla dobiti krila? Ili ste im vi odmah, u začetku, do korena lomili ta krila?
– Kad deca odrastu, postanu mladići i devojke, počinje se razgovor o budućem životu i radu mladeži.
– Misle o tome kako će ih, i kuda će ih smestiti.
– U inženjere, u činovnike, u trgovinu, u doktore, u advokate. Traže probitačnu službu, probitačno zanimanje. Devojkama traže imućne verenike.
– Korist, korist i korist. Nastoje da što bolje „smeste“ decu, Da ih postave na neko toplo mesto. I drže da tim izvršavaju dužnost i ljubav prema deci.
– Tom prilikom lepo je rekao Lav Tolstoj:
– Jedan od glavih uzroka teških „neurednosti“ u životu sastoji se u tome što svako želi da se dobro „uredi“ u životu, a niko neće da „uređuje“ život.
– Svi hoće da primaju od života, a niko i ne misli da njemu šta dade. Ulaze u život kao egoisti, pljačkaši, eksploatatori, paraziti. U tom parazitizmu vide mudrost života. I tu „mudrost“ života kaleme deci dugi niz godina njihovog boravka u porodici. Ko im kalemi? Roditelj?
– Deca i mladež rastu, kao egoisti, vole isključivo sebe, to su ljudi sitne i bedne duše. Lenji. Lakomi. Pohotljivi. Raspušteni.
– Na kraju krajeva, nemaju ni ljubavi, ni poštovanja ma prema kome, ni prema čemu; mi prema otadžbini, ni prema ljudima, ni prema radu, ni prema velikim idejama, ni prema roditeljima, pa čak ni prema sebi samima.
– Što sejemo, to ćemo i požnjeti
– Što skuvate, to ćete i pojesti.
– Ostavljate dečji um i dušu kao zabačenu pustoš na kojoj raste korov, kopriva, čičak i drugo.
***
– Očevi i majke, nemoguće je dalje tako ostavljati decu: bez vaspitanja, bez razumnog i punog ljubavi obrađivanja njihovog uma i srca. Reći ću drukčije, to je nemoralno, zločinački. To nije samo vaša lična porodična stvar. To je pitanje društveno, narodno, državno.
– Stvarajte kakve hoćete ustave, izborna prava, izdajte najliberalnije zakone, verujte u čudotvornu snagu socijalizma ili komunizma, ali ako stotine hiljada naše dece budu ulazila u život kao sitni, ništavni ljudi, i pored svih parlamenata naš će život biti bedan, čemeran, nakazan. Činovnici će biti nemarni. Ministri će biti politički lažovi. Poslanici – špekulanti na račun naroda, Škola će biti sušara uma i srca novih naraštaja. Štampa će naličiti na uličnu lepoticu, koja živi od prodaje svojih draži.
– Narodne mase će biti sito ili gladno stado u kome će rasti zloba i mrža prema višim klasama, želja za osvetom i rušenjem svega to je nad njima, ali što im je tuđe.“
Johan Vilhelm Snelman (1806 – 1881), finski pisac, političar, filozof i prosvetitelj
Odlomak iz knjige „Zidari Života“ Grigorija Petrova (Društvo Hilandar Valjevo, 1998)
Ovo je za otvaranje ociju! 🙂 Bravo!