Od roditelja prvačića je jedino teže roditeljima prvačića koju su u toj ulozi premijerno. Repriza je kudikamo lakša.
Piše: Vesna Smiljanić Rangelov
„Dragi, ja sam spremna za decu” – reče ona. „Uff, ja ipak ne bih više…“ – vajka se tata. „Šta je tebi, škola počinje prekosutra, deca sad stvarno moraju doći od babe.“
Simpatična anegdota pred početak školske godine, kojoj se većina dece raduje, za razliku od većine roditelja koji su em prebacili budžet em su svesni da im se obaveze i sekiracija zagarantovano umnožavaju.
Mala deca mali problemi… ali roditeljima prvačića čini se da je njima najteže. Glavna stvar, odabir učiteljice, koja ne može da se bira, a pre toga škole, koja to dođavola može, završen je kako-tako, ali to nije sve.
Od roditelja prvačića je jedino teže roditeljima prvačića koju su u toj ulozi premijerno. Repriza je kudikamo lakša. Sad više uopšte ne moraš da sediš kod frizerke preko puta, taman da ti malo spusti kosu na glavi dok gledaš da li on zaista prelazi ulicu po vašem usvojenom geslu „pažljivo ali ne plašljivo“ i uopšte je li stvarno kadar da se vrati kući pod punom školskom opremom sam.
Mlađa deca uz stariju sve navike usvajaju brže pa ima prvačića koji bi bez problema sami išli u školu i vraćali se od prvog dana. Međutim, to je nekako neodgovorno. Sećam se kad smo prvih mesečak dana starijeg čekali, bilo je politički nekorektno ako kao roditelj ne podeliš tugaljiv pogled i u znak empatije ne odmahneš glavom svaki put kad prođe jedan prvačić s povelikim rancem na svojim leđima, a koga stvarno niko ne čeka. To da ga stvarno niko ne čeka videli smo samo mi što smo stajali podalje u dvorištu, daleko od ulaznih vrata, gde obično stoje ovi što čekaju starije razrede. Kad kažeš da je klinac sjajan i prisetiš se da je u tvoje đačko doba bilo sramota da rodbina nosi ranac, a da se bogme do škole tabanalo lepo – patetičan si i opterećen prošlim vremenima – to je bre sad zanemarivanje!
Učiteljica je doduše isprva sama izvodila decu i „predavala“ roditeljima, sigurno ne zbog dece, nego zbog roditelja – da se ne bi čičkali pokraj vrata i uprkos napomenama dežurnih radnika, ulazili bez razloga u školski hol. Kako bez razloga? Razlog je tu, to jest samo što nije tu, sad će svaki čas niz stepenište, samo da ga niko ne gurne… No kako su s prvom kišom svi osim razloga dobili i povod i alibi pa nagrnuli unutra, učiteljice su se jedna po jedna predale same i dalje je sve ličilo na preuzimanje prtljaga na aerodromu. Ispred, iza, iznad, ispod vrata stoji 4 (odeljenja) puta 30 (učenika prosečno) minus 10% (statistička greška) ljudi koji nestrpljivo čekaju svoj kofer. Nezgodno je ako nije obeležen. Još nezgodnije ako je zaštićen onom folijom, jer većina je takvih, zaštićenih i neprepoznatljivih. Kada se ipak ispostavi da prtljag nije zalutao, željno ga dohvatiš za ručku i istrgneš iz gomile. Naravno, ranac istog časa prelazi u tvoje ruke, kao da je tvoj. A nije! Nego je njegov i unutra su njegove stvari o kojima on želi da vodi računa i da ih on, uz tvoju pomoć, spakuje a ne obrnuto jer je sada tako bitan – pobogu prvačić je! Jasno je da ćete vi brže, da ste jači i da ćete bolje, ali je sve to skupa – i nauka i praksa kažu – podvala, medveđa usluga za našu decu, dugoročna šteta, mućak. Jeste, ranac je težak, ali može on ponosno da ga nosi makar dok ne izađe iz školskog dvorišta, makar do prvog ćoška. Nije fer da mu se tek tako oduzima dokaz kako je sav bitan. Uostalom, jednostavno zagrlivši dete dok hodate pored njega, vrlo lako a da ono to i ne primeti može mu se pripomoći i olakšati teret na njegovim ramenima. Može se i tako „podvaliti“ na dugoročnu polzu.
Nastava na početku prvog razreda traje kratko i deca bi rado ostala u dvorištu da se poigraju i upoznavaju. I to je tako važan deo – privilegovani su, sad se igraju ne u parku nego u školskom dvorištu. Ionako će ih neko od zaposlenih najuriti bilo zato što osmaci imaju fizičko, bilo zbog čega drugog… Međutim, mi nemamo toliko vremena. A ni oni – šta ima za domaći? Mada ćemo te informacije razmeniti i saznati u roditeljskoj grupi. Mali su, ne mogu sve pohvatati.
A da ih ipak pustimo? Kad dvaput zaborave, treći put neće. Kad ih toliko poštujemo, da to i pokažemo. Da ne zanemarujemo njihove sposobnosti u koje navodno toliko verujemo.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Roditelji bi da biraju učiteljicu za svoje dete, a da li je to pametno?
Ovako je, otprilike, počela moja diskusija sa drugaricom čije dete naredne godine polazi u prvi razred. Ali, vreme da se potraži veza je već sad. Ne treba čekati. Ovo će...
Beograd: Počele prijave za 20.000 dinara koje đacima dodeljuje Grad umesto besplatnih udžbenika
Sekretarijat za obrazovanje i dečju zaštitu poslalo je obaveštenje školama u Beogradu sa uputstvima za prikupljanje podataka od roditelja koji su potrebni za prijavu za pomoć koju grad dodeljuje umesto...
Nedelja sećanja i zajedništva – od 7. do 10. maja u svim školama u Srbiji
Na sastanku radne grupe za uspostavljanje memorijalnog centra u znak sećanja na žrtve masovnog ubstva u OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, koja je formirana Odlukom Vlade Republike Srbije, doneta je...
U trogodišnjim srednjim školama i do 95 odsto funkcionalno nepismenih đaka: Alarmantni podaci PISA istraživanja
Učenici trogodišnjih srednjih stručnih škola pokazuju značajno lošije rezultate na PISA testiranju od vršnjaka koji pohađaju gimnazije, pokazuje analiza u upravo objavljenom nacionalnom izveštaju PISA 2022 istraživanja. Alarmantan podatak iz...
Nema komentara.