Kroz svoje putovanje, naišao sam na bezbroj lažnih prijatelja, ali stekao ljude za ceo život. Izgubio deo najmilijih, pronašao ljubav svog života, izgubio bezbroj puta, ali izašao kao pobednik.
U radu sa decom, prvenstveno kao trener i animator, veliki deo moje pažnje, osim samog treninga, ide na razgovore i mini sastanke s njima kada primetim da su umorna od školskih obaveza ili teških treninga. Dešavalo se da trening uopšte ne održimo, već ih iznenadim tako što uzmem grickalice, slatkiše i uz po koju čašu soka razradimo teme koje ih interesuju.
Jedno od pitanja s kojima sam se često suočavao je: “Kako je biti profesionalni sportista?” Pitanja su uvek bila slična, ali moji odgovori su se menjali kako sam stario, kako je moja karijera napredovala ili u zavisnosti od raspoloženja koje sam imao od sopstvenih treninga i utakmica. Ono što sam pokušao da im objasnim je da postoji nekoliko stvari na koje moraju obratiti pažnju ako žele da prihvate taj poziv.
Postoji ta strana koju svi vide – različiti vidovi popularnosti, ustupci koji se prave zbog lagodnog života, ne radeći ništa osim onoga da budu najbolji u sportu kojim se bave. Ne trebaju da razmišljaju kada će jesti, da li treba da uče, da planiraju trening ili život kad je sve za njih namešteno. Na prvi pogled, ta prva slika koju svi vide izgleda prilično “wow“, zar ne? Da, da, tako su reagovali i moji klinci. Ali naposletku, kako naš razgovor teče dalje, otvaram im i neke druge stvari.
Dosta priča danas kruži kako je dovoljno samo biti najbolja verzija sebe i uspećeš u onome što radiš, ali da li je moje najbolje u tom trenutku dovoljno za nekog predsednika ili trenera uvek je večito pitanje. Za svoj klub na jednom malom ostrvu, koji nikada u svojoj istoriji nije osvojio medalju ili bio blizu vrha, igrao sam i trenirao decu naredne dve godine sa polomljenim prstom, smrtnim slučajem u porodici. Osvojio sam titulu najboljeg igrača i strelca lige sa naprslom kosti, bio odvojen od porodice i živeo kao stranac godinu dana bez dolaska kući. Uz mnogo pohvala lokalaca i hvalospeva, sam otišao da produžim ugovor, pošto eto, ja sam dao svoje najbolje. Ali onda sam naišao na prepreku – bronza nije sijala kao zlato i moje najbolje nije bilo dovoljno.
Sada dečija razmišljanja nakon našeg sastanka se potpuno menjaju. Više im ne pada na pamet da se bave sportom. A moja priča teče dalje. U danima kada sam dobio takve odgovore od kluba, naišao sam na ljubav svog života, pronašao novi klub i dobio odrešene ruke da budem glavni trener u njihovoj akademiji. U sezoni koja je dolazila sa puno euforije, odigrao sam i najvažnije utakmice u svojoj karijeri, ubirao sam plodove svoga rada sa decom. Dečija želja na sastanku se budi, oni bi ipak da možda dalje nastave sa sportom i razgovor dobija neku novu dimenziju.
A moj odgovor i dalje dobija nove boje kako karijera teče. Zbog svoje ogromne želje na terenu, nekada i ogromnih tuča ili ružnih reči, ali i ličnih uspeha i titula, počeo sam da se gubim u očima dece koju sam trenirao. Za njih sam bio nešto najpribližnije superheroju – čovek koji odlučuje utakmice voljenog kluba i onaj koji ih prvi dočeka na treningu, u njihovom vođi protiv drugih ekipa. Ali svojim ponašanjem sam gasio tu njihovu vatru.
I tako je došla najveća utakmica moje karijere, famozno finale, gde su bili svi, i sve oči su bile uperene ka pobedniku. Ali u razgovoru pre utakmice, moj jedini strah je bio ne da li ću pobediti, nego da li ću izneveriti decu svojim ponašanjem. Pobeda mi više nije bila bitna kao pre, već način kako ću izaći iz te utakmice. Izgubili smo u poslednjim sekundama, dao sve od sebe, pao fizički, ali uzdignute glave izašao, pošto sam svojim delom pokazao i upalio istu tu vatru kod najmlađih.
I kada sam završio sezonu, tu sam završio i igračku karijeru, i nastavio da radim sa najmlađima. Život jednog sportiste, bio on prosečan ili šampion, vrlo je sličan – pun uspona i padova, svakodnevna vrteška u paralelnom univerzumu sa stvarnim svetom. Kroz svoje putovanje, naišao sam na bezbroj lažnih prijatelja, ali stekao ljude za ceo život. Izgubio deo najmilijih, pronašao ljubav svog života, izgubio bezbroj puta, ali izašao kao pobednik. Put profesionalnog sportiste nije lak, niti treba da bude, i nemojte ga kititi perjem i davati deci lažne nade. Predstavite im sve dobre i loše stvari, a ako su stvarno za to, nećete ih terati – sami će se predati i otići. Biti najbolji u bitci gde svi žele da budu najbolji je teret koji poznaje samo mali broj ljudi.
Negde ovde se naš sastanak završio, deca su pomalo razočarana izasla pošto nije bilo jasnog odgovora kako je stvarno biti sportista ali su dobila priliku da sama odlučuju da na nekom novom razgovoru, na nekom svom putu pronađu sebe i uvide sta je za njih najbolje.
Piše: Vuk Stevanović profesionalni sportista i trener mlađih kategorija
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.