Inteligencija je jedna od ljudskih karakteristika koja se najviše nasleđuje.
Sinteza porekla i odgoja
Metode ispitivanja genetskog doprinosa inteligenciji takođe su se veoma promenile u odnosu na tvrdnje Fransisa Galtona, iz 19. veka, o naslednosti inteligencije. Heritabilnost, tj. mogućnost da se određena bolest prenese naslednim putem, predstavlja izvestan procenat varijacijâ neke crte u okviru populacije, koji se smatra genetskim. Metodologija iz 21. veka, kojom može da se direktno uporedi DNK bilo koje osobe, naziva se „analiza genomskih kompleksnih osobina” (genom-wide complex trait analysis – GCTA). Otkrića dobijena uz pomoć ove metode podržala su trendove otkrivene u ranijim istraživanjima, zasnovanim na metodologiji proučavanja blizanačkih parova, s ciljem da se otkirje da li je i u kojoj meri inteligencija nasledna crta. U tim istraživanja blizanaca poredile su se sličnosti u inteligenciji kod identičnih blizanaca, koji imaju istu DNK, sa sličnostima u inteligenciji kod dvojajčanih blizanaca, kod kojih je ista samo polovina DNK. Studije su pokazale da kod identičnih blizanaca postoji mnogo veća korelacija kad je u pitanju IQ (više od 0,80) nego što je to slučaj kod dvojajčanih blizanaca (oko 0,60). Ove studije su pokazale i da činjenica da blizanci imaju isto okruženje u svom domu, kao i okruženje koje im nije zajedničko (uticaji izvan kuće) nema više veliki uticaj na inteligenciju nakon njihove osamnaeste godine. Razlog je taj što deca, kad odrastu i imaju mogućnost izbora okruženja, biraju onaj nivo kompleksnosti koji im više odgovara u skladu s njihovim genetskim nivoom inteligencije. Ovo, možda, deluje zbunjujuće, ali to zapravo znači da se heritabilnost inteligencije povećava kako se ide ka zrelom dobu, i tada postoji više od 80 odsto heritabilnosti. To čini inteligenciju jednom od ljudskih karakteristika koja se najviše nasleđuje.
“Naslednost inteligencije povećava se kako se ide ka zrelom dobu, i tada postoji više od 80 odsto heritabilnosti. To čini inteligenciju jednom od ljudskih karakteristika koja se najviše nasleđuje.”
Bez obzira na to što genetika ima toliko veliki uticaj na inteligenciju, dokazano je kako uopšte nije lako pokušati da se otkrije koji su geni povezani s inteligencijom. Urađena je identifikacija gena koji su u to uključeni, ali je sigurno da je inteligencija poligena, a to znači da je veliki broj gena uključen i da svaki od njih vrši određeni, mali uticaj.
U prethodnim decenijama načinjeni su brojni pokušaji da se inteligencija poveća uz pomoć različitih intervencija u okruženju – kao što je, recimo, puštanje Mocartove muzike deci. To ili nije imalo nikakav uticaj na IQ, ili taj uticaj, ako je i postojao, nije bio ni veliki ni trajan. Primer veoma skupe, obimne i intenzivne intervencije u okruženju, s ciljem povećanja koeficijenta inteligencije, predstavlja obrazovni program pod nazivom Prednost (Head Start), koji je pokrenut u Sjedinjenim Američkim Državama šezdesetih godina 20. veka. U ovom programu – i u drugim sličnim njemu – došlo bi do povećanja koeficijenta inteligencije za samo nekoliko poena, a onda bi on ponovo opao kad bi se intervencija okončala. To je nazvano „efektom bledenja.”
U prethodnim decenijama načinjeni su brojni pokušaji da se inteligencija poveća uz pomoć različitih intervencija u okruženju – kao što je, recimo, puštanje Mocartove muzike deci. To ili nije imalo nikakav uticaj na IQ, ili taj uticaj, ako je i postojao, nije bio ni veliki ni trajan.
Pokušaji da se uz pomoć ishrane poveća IQ – na primer dojenjem i suplementima s omega-3 masnim kiselinama – sa oduševljenjem su reklamirani, ali su proizveli protivrečne rezultate. Druge vrste intervencija, koje su uključivale lekove za jačanje kognitivnih sposobnosti i neinvazivne moždane stimulacije uz pomoć magnetnih polja, električne struje i hladnih lasera imale su ograničene kratkoročne uticaje na performanse, ali nisu uspele da dovedu do povećanja koeficijenta inteligencije. Što je još gore, neke od ovih metoda su kao rezultat imale smanjene performanse na IQ testovima. Isprobavanje novih načina intervenisanja nosi sa sobom rizik.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.