Piše: Jasmina Jovanović
Ne znam za druge roditelje i drugu decu, ali u mom slučaju prva reč na listi omraženih je mala, kratka ali ubojita rečca „evo!“ Iako u razgovoru i druženju sa drugim majkama shvatam da je situacija vrlo slična. Pitanje je samo u redosledu, ali rečenice i reči kojima ih deca izluđuju su vrlo slične, ako ne i iste.
- Evooooooo!
Nema veze da li je u pitanju neka žurba ili ne, ova reč je nepoželjna. Nema veze kojom intonacijom je izgovorena i koliko glasno, ne, sve to nema veze! Nekad je to „evo“ kratko i jasno, ali opako, nekad „evooooooooo!“ – ali dužina reči nikad ne obećava ozbiljnost, ne dam se prevariti. A vrlo retko zna da bude i „eeeeevoooo!“ – ni ova produžena varijanta ne znači da će to „evo“ nastupiti uskoro, naprotiv.
Uveče nikako da ih nateram u krevet: „evo, da ovo uradim“, „evo, da ono uradim“, „paa evo“, „evo sad ću“, „evo samo još ovo da obavim“, „evo,perem zube“ (koje je trebalo oprati pre minimum pola sata), „evo pakujem knjige“ (koje je trebalo spakovati …ih…uzalud pričam kad ih je trebalo spakovati), „evo, idem da se tuširam“ (a otkad sam rekla, ajmo sad tuširanje pokret…). I tako unedogled… Od njihovog „evo“, živci su mi kao mreža pauka nedonoščeta, jedva da postoje…
Čekam tako par minuta, a onda nastavim: „U kom veku stiže to tvoje evo na red? Koje godine ćeš završiti sa Evanjem? Nemojte me evati, polazite!“
Jeste, uveli smo sasvim nov i širim masama nepoznat pojam u svakodnevni život. Evanje. Evanje je, pa… narodna poslovica bi rekla – Obećanje ludom radovanje, a svaka majka bi rekla, to je iščekivanje da ti dete nešto učini, ili da te posluša, ali ono se nada da ćeš na to zaboraviti, ili uraditi sam, pa i ne pokušava. Da, baš tako…