Mnogo toga bi ova naša civilizacija mogla da sazna i preuzme čak i od dalekih predaka – koji su, udruženi u male zajednice, umesto u monitore piljili u nebo i nebeska tela. Oni su osećali prirodu svim čulima. Potpuno su doživljavali svet u kome žive.
Piše: Irina Gilić Žirović
Indijanci su učili svoju decu da su im biljke braća i sestre – što, po mom mišljenju, uopšte nije daleko od istine. Tako su se ophodili, i tako su voleli živi svet. Naša svest je usmerena na detalj, na parcijalno, mi zaokružavamo prostor percepcije koliko nam odgovara, izvan toga nas ne zanima. Ne razmišljamo. Na tom malom parčetu, u celokupnom prostoru i vremenu, postajemo gazde. Moćnici. Ili, ono drugo. Sluge moćnicima.
Nismo svesni
Savremena saznanja se podudaraju sa verovanjima prvih zajednica. Kakve li su oči ti ljudi imali kada su celokupnu sliku svemira mogli da sagledaju? Kakve li su to moći imali kada su mogli da, bez ikakvih instrumenata izmere, vide, predvide ono što mi još uvek ne možemo najsavremenijim sredstvima?
Kada bismo birali reci koje opisuju našu civilizaciju, da li bi to bile: nervozna, nezajažljiva, agresivna, nekako u dve dimenzije? Kako se to dogodilo? Naša svest, umesto da se proširuje, nažalost postaje slepa i nezainteresovana za mnoge sadržaje. Svodi se na dve dimenzije, na jednu dimenziju… ljudi postaju «isprani» i vide i pomalo čuju samo ono što im je «ispred nosa». Na primer, monitor.
Samo pojedinci shvataju koliko covek remeti, uništava Zemlju u svojoj sebičnosti, nesvesti i hedonizmu. No, u poslednje vreme se dešava promena. Uz pomoć novih naučnih eksperimenata i instrumenata, ljudi mogu ponovo da se praktično suoče sa tajnom našeg
postojanja.
Naucnici istražuju kako živi svet, tako i nebo, i sve što je gore, što lebdi, igrajući «bečki valcer». Što u savršenom muzickom skladu i harmoniji menja mesta, okreće se i vrti kao u Kjubrikovom filmu «Odiseja».
Naucnici su uspeli da otkriju i kako «igraju» biljke. One imaju čula – kao i ljudi, i životinje. Pomažu jedna drugoj. Zna se da žbun kojeg brste koze luči sve više i više tinina, supstance kojom se brani i istovremeno javlja drugim žbunovima da im preti opasnost od koza. Biljke primaju poruku i pojačavaju lučenje i pre nego što su došle u kontakt sa kozama. No, ne reaguju samo životinje na miris, dešava se i obrnuto. Biljka zna da joj prilazi koza, ali i koza zna da biljka to zna, pa koze paze kako prilaze, nameštaju se tako da vetar ne može da donese njihov miris. Žele da budu neprimetne, jer znaju da će biljka da pusti otrov. Eto šta se sve dešava, kakvi složeni odnosi… a mi, nekako, nismo svesni tog života.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Mermerna jaja – magija uz pomoć margarina
Farbanje jaja za Usrks jedan je od najvažnijih rituala vezano za ovaj veliki Hrišćanski praznik. Svake godine se trudimo da trpezu obogatimo nekim novim trikovima i novim načinima na koje...
Dimitrije Vasiljević: Zahvalnost i za ono što imaš i za ono što nemaš – jer uvek si na dobitku!
Džez pijanista, kompozitor i edukator, Dimitrije Vasiljević, o tome kako se harmonija nalazi svuda oko nas i kako je sve muzika - kada gledaš na život iz perspektive nadahnjuća, večitog...
Dario Rosi: Kada bačena mreža sećanja povuče iz 3. osnovne Zorana R.
Sećanja na neke ljude, na njihov uticaj i ono što su mogli biti - da smo i njima i sebi dali priliku da se bolje upoznamo, da provedemo više vremena...
Dario Rosi: Kako sam rešio da ubrzam inkluziju u stariju ekipu iz kraja uz dva komada “Morave”
Koliko često donosimo loše odluke, šta je to što zapravo čini naš život, čega ćemo se sećati kada prođu godine, na šta ćemo se osvrnuti? Koji je to kompas koji...
Nema komentara.