Možda ste primetili da se neki ljudi nikada ne opuštaju. Kod njih je sve „na svom mestu“: misli, osećanja, čak i Vi sami dok sedite s njima. Oni kao da ne žive, već se organizuju. Nisu baš toliko česti u opštoj populaciji (osim u akademskim krugovima), ali je vrlo verovatno da ste nekada bar sreli nekog takvog. Mislim na ljude sa narcističkim poremećajem ličnosti opsesivno-kompulsivnog tipa. Njihova grandioznost nije bučna ni trijumfalna, nego uredno sklonjena u pravila, u ispravnost, u pedantnu konstrukciju reda.
Život sa narcisom: Zašto baš ja
Za razliku od malignog narcizma, koji povređuje otvoreno i agresivno, opsesivno-kompulsivni tip povređuje hladnoćom, tišinom, zahtevom da se uklopite u njegov sistem. Iza tog sistema stoji užas od haosa – njegovog unutrašnjeg haosa, koji mora biti zakovan pod brave i ključeve. Kontrola je njegova glavna anestezija: ona umrtvljuje zavist, bes, nažalost i ljubav.
Opsesivno-kompulsivni tip povređuje hladnoćom, tišinom, zahtevom da se uklopite u njegov sistem.
Njegova slaba tačka je gubitak kontrole. Jedna omaška, jedna pogrešna reč, jedna mrvica na stolu, i on se lomi iznutra. Perfekcionizam, na koji je ponosan, zapravo je krhka fasada. A iza fasade stoji zavisno, nesigurno biće koje ne podnosi da ga iko vidi nemoćnog.
U odnosima je zato krut, zahtevan, često zadrt i moralističan. Ljubav menja za dužnost, bliskost za obavezu. Pored njega se osećate kao da nikada niste dovoljno dobri, jer red se uvek može dodatno usavršiti. A on, naravno, nikada ne može biti zaista viđen – jer da bi bio viđen, morao bi priznati nesavršenost. Usamljen, tužan i prazan, kao uostalom i drugi ljudi sa ovakvom strukturom ličnosti, NPL sa opsesivnim osobinama ipak često deluje kao da mu je dobro. To je, međutim, samo jer je i sebe slagao da je zadovoljan time što je dresiran i da je uzvišeno zameniti prljava osećanja čistim pravilima.
Šta bi narcis rekao…
S ovakvim tipom ljudi rad je pipav, vrlo izazovan. S njima moramo veoma polako. Ako pokušamo da im konfrontiramo iluziju o kontroli, samo ćemo učvrstiti njihovu odbranu. Analitičar mora izdržati rigidnost, ispravljanje, beskrajno odlaganje. Mora sedeti u tom bunkeru s njima, dok oni polako ne otkriju da se svet ne raspada kada kontrola popusti. Tek tada nesvesni život, u svoj svojoj neurednosti i nelogičnosti, dobija pravo da uđe.
Opsesivno-kompulsivni narcis veruje da red donosi sigurnost. A analiza pokazuje da samo ljubav – koja, ruku na srce, nije nikada uredna – donosi život.

