Piše: Biljana Milenković
„Ako što pre sa detetom postupate, kao sa zrelim čovekom, utoliko će ono to pre i biti, a ako ga uvedete kadkad u ozbiljne razgovore sa sobom, vi ćete neosetno podići njegov duh iznad običnih detinjih zabava.“ – Džon Lok
Kada govorimo o vaspitanju uopšte, nikako ne smemo, da taj proces posmatramo jednostrano, od roditelja ka deci, već na način da smo svi učesnici, koji podjednako doprinose. Ono što mi odrasli vidimo kao važno tokom razvoja detinje ličnosti, neophodno je da i oni to razumeju na sebi svojstven način, ali sa istom suštinom – mi pomažemo u tome, razume se. Deluje da nije jednostavno, međutim, dovoljno je sopstveno čedo posmatrati kao ličnost i kao zrelu osobu i tako postaviti stvari u ravan, gde dete izgrađuje samopoštovanje, pa samim tim i poštovanje za starije.
Svi mi imamo obaveze – nešto radimo, stvaramo… Deca to vrlo često ne vide, jer mi dosta toga radimo van kuće, ne govorimo sa mlađima o tome šta su naše aktivnosti, donosimo neka dobra u svoj dom, npr. novac i ne razmišljamo o tome, da malena bića nemaju svest o našem trudu, pa ni mogućnost da na pravi način poštuju naš rad, a i nas same u dovoljnoj meri. Kako se odupreti ovim navikama?
Najpre možemo podsticati razgovore o poslu, o aktivnostima, koje smo svi imali u toku dana, nedelje…zatim, kada se nađemo u situaciji da dete pita, „Šta to radiš, šta čitaš, o čemu govoriš?“, nikako ne treba da kažemo da to nije za njega, da neće razumeti, jer je malo, već treba odgovoriti primereno uzrastu, kako bi mališan osetio i važnost onoga, što mi činimo, ali i značaj sopstvene ličnosti u okviru porodice. Često čujemo, da je dobro dete vaspitavati i kroz igru, mada svesni toga da pretežno igra biva, samo radi igre – pokušajmo da ovo ponekad i promenimo i da kroz igru decu uključimo u rad, u rešavanje problema, jednostavno stavimo ih u ulogu da o nečemu moraju brinuti, odlučivati, da zbog nečeg i nekoga treba nešto da urade, kako bi osetili ozbiljnost roditeljskog angažovanja oko svega – iz ovakvih situacija proizilazi poštovanje! Slobodno pokušajmo da ispred dece govorimo i o poslovima i o brigama. To može izmamiti i osećanja, ali i predloge za rešavanje teskobne situacije. Ako prihvatamo dečje predloge i rešenja, bar ponekad, oni će osetiti da su poštovani, samim tim će pokazivati da cene one, koji o njima brinu.
Dakle, nema univerzalnih recepata za ukazivanje potrebe o poštovanju rada i truda, ali ono što je bolje od bilo kakvog uputstva je da postanemo svesni potreba svakog bića, ma koliko ono bilo mlado ili staro. Svest o tome se stiče i razvija, kroz doživljeno, kroz odnose prema drugima, suživot sa porodicom, kroz saobražavanje onih koji su bliski, ali kroz rad, doprinos za druge, zadovoljstvo i pohvalu za uspešno obavljen posao se najbolje utemeljuje vrlina uvažavanja tuđih postignuća.
Moram se osvrnuti kritički na načine vaspitanja, koje roditelji koriste, a možda nesvesno ugrožavaju sami sebe u sadašnjosti, a maleno stvorenje za budućnost. Pomenuto vrlo dobro analizira ruski pedagog – Makarenko, te ukazuje na postavljanje tzv. „lažnih autoriteta“. Evo nekih određenja: