Ko zna šta bih ja još drobila u svojoj nemoći i besu da nisam krenula da grozne suze ronim, one najgore, porodiljske i hormonske…
Piše: Jasmina Jovanović
Te godine, život nam se okrenuo sasvim naopačke, da se tako izrazim… Dobro, naopačke na jedan pozitivan način, ali naopačke je ipak naglavačke, složićete se. Jeste, dobili smo bebu. Ali, ne kao sav normalan svet prvu ili drugu bebu – ne, ovo je bila treća beba! I sad, ajde što je treća, želeli smo je, nije jedna od onih – nismo znali kako se prave deca beba – ne, stvarno je bila planirana i željena, ali dodatni začin bilo je to što su prethodne dve bebe imale 15 i 11 godina. Dakle, razlika koja natera sagovornike da nam postavljaju neprijatna pitanja tipa: da li su sva deca iz istog braka, i da li ste planirali trudnoću, i omiljeno nam polu pitanje polu konstatacija – Jaoo, hteli ste muško!!
Dobro, ajde sad, kao roditelji koji decu odgajaju u predgrađu Beograda, sa malo palanačkim mentalitetom smo se već susretali i navikli na takva propitivanja.
Ipak, iskreno, stvarno smo verovali da će sve biti mnogo lakše. Verujem da je tome doprinela ona laž koju su nam plasirali oni koji su već imali troje dece pre nas: -Treće dete ne osetiš! Samo se gaji!
Dobro, sad nismo ni mi baš toliko naivni pa da smo stvarno očekivali da se samo gaji, ali ipak, ipak, mislili smo da će biti mnogo lakše…
Dakle, dobri moji, ako vam iko ikada kaže za ijedno dete da se samo gaji, ne verujte. Smeškajte se i klimajte glavom ali ni po koju cenu ne verujte. Opet, na stranu da bismo rodili treće dete sve i da smo znali da je podjednako teško. Sve i da smo znali da će biti devojčica, ma da će biti tri devojčice taj treći put, hteli smo dete. Čisto da znate, da vas ne zbunim svojim bunilom…
I samo da znate, kad stigne treća beba, a ova prethodna deca su velika, nijedan posao ne nestane. I dalje mora da se skuva ručak, opere veš, kupatilo, sudovi, usisa, pokrije, prostre, ušije, pomazi, zagrli, popriča , stigne na trening, u muzičku školu, presliša, pomogne i sve kao i do sada… Samo uz to još idu i obaveze oko bebe, nespavanje, dojenje, rane koje treba da zarastu, presvlačenje i šta sve ne…
Da, starija deca hoće i mogu da pomognu, ali je i to vrlo malo s obzirom da ona i dalje moraju da uče, idu u školu, muzičku školu, treninge, utakmice i slične stvari.
Srećan si, i ponosan kad pogledaš njih troje zdravih, i zahvalan Bogu, ali mašina obaveza nemilosrdno melje i vrlo često ne znaš šta bi pre a šta ne bi nikad.
Tog dana smo rešili da malo izađemo iz svakodnevice, pošto nam je beba stigla po najvećoj mećavi u januaru i nismo se mnogo sa njim švrćkali, sem onih uobičajenih, svakodnevnih šetnji po kraju. Bila je subota i prvi dan proleća, sunčan i kao izmišljen za šetnju. Sestričina mog muža je otvorila kafić i hteli smo da po prvi put odemo sa bebom do grada i uopšte do nekog kafića, posedimo i popijemo kafu. Ali… nije to moglo tako jednostavno, jer su starije devojčice imale svoje obaveze. Najstarija Teodora je imala radnu subotu a Sofija košarkašku utakmicu.Trebalo je sve organizovati tako da u odlasku ostavimo Teu u školi, svratimo u veliku nabavku a u povratku odvezemo Sofiju na drugi kraj grada gde ima utakmicu. Otežavajuća okolnost je bila što smo u jednom hipermarketu našli veoma povoljno veliki baštenski suncobran koji se nije smeo nekupiti… Kasnije ćemo baš taj suncobran optužiti za splet okolnosti koji nam se dogodio.
Suncobran je jedva stao u kola, tako da sam bebu morala da stavljam u autosedište sa jedne strane, ja da ulazim sa druge strane i podvlačim se pod polegnutim suncobranom, a Sofija je sedela napred (iako ima 11 godina, ali to naravno nećete nikome reći, zar ne). Bili smo baš srećni, suncobran je bio veliki, i jeftin. Nabavka obavljena, Teodora ostavljena u školi, trebalo je još samo da se gušterišemo u bašti kafića i popijemo kafu u razgovoru sa rođakom koja drži kafić. Mačiji kašalj, što bi rekli.
I, zaista, ostatak dana protekao je prijatno u dobrom društvu i dobrom raspoloženju. Bebac se nasikio i bezbrižno spavao u kolicima…
Sofiju smo odvezli na utakmicu i spokojni stigli kući ne sluteći da smo se vratili bez kolica. To saznanje dovešće me koliko sutra na ivicu suza i do čupanja ovo malo kose na glavi što mi ostade posle tri porođaja.
Negde oko 15h, sutradan, najstarija Teo, je htela da izvede brata malo u šetnju po dvorištu i uživa u suncu. Na njeno pitanje gde su kolica, ja samouvereno kažem, u gepeku ili u letnjoj kujni. Dete se vraća posle par minuta i kaže – Nema ih!
Ja, ubeđena da ih nije videla, odlazim u potragu. Otvaram gepek-nema! Ulazim u letnju kujnu i tražim, nimalo sitna kolica (čak i sklopljena su pozamašna) i dok lagano dobijam aritmiju i napad panike konstatujem da ih stvarno-nema!!!
Ko je bio zadužen da ih ubaci u gepek kada smo se vraćali iz kafića? Ko, nego dežurni krivac, tj.muž!
Malo je reći da sam arlauknula, jer tada, ta kolica su bila moja slobodica, sa bebom se bez njih nigde nije moglo. Bila sam užasnuta činjenicom da ih nema a još više besna kako se to dogodilo.
-Vladaaaaneeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! – pozvala sam muža koji se stvorio u roku od sekunde ne sluteći dobro. Dramatika u vazduhu je bila opipljiva.
– Da li sam ja juče dala tebi bebu, sklopila kolica, podvukla se pod suncobran i rekla ti da ih staviš u gepek?
Muž me gleda šokirano ( pokušava da se seti): -Paa, jesi!
-Da li si ih ti stavio u gepek?
Ne znam… izgleda da nisam! – vidim da mu je krivo, puko bi od muke, ali meni bi bilo slađe da ga ja prostrelim pogledom koji ubija.
-Hoćeš da kažeš, da kada sam se podvukla pod suncobran, i ti mi dodao bebu da si ti samo nonšalantno preskočio kolica i zatvorio gepek! Da li znaš koliko koštaju takva kolica?
On me gleda i ništa ne govori. Kriv je, nema šta…
Ko zna šta bih ja još drobila u svojoj nemoći i besu da nisam krenula da grozne suze ronim, one najgore, porodiljske i hormonske…
Plakala sam toliko da sam na sav glas jecala. Ko zna šta bi se dogodilo i šta bih mu još navezla da nije otišao da tuguje u voćnjaku (posle mi je rekao da je guglao cene kolica) I da se ja u nekom trenutku kada mi se u pomračenoj svesti malo razbistrilo, ne setih da okrenemo našu rođaku Sandru i pošaljemo je do parkinga hipermarketa gde se sve dogodilo. Negde u dubini duše, nadala sam se da se neko sažalio na takve mučne i rasejane roditelje koji su ostavili kolica na parkingu i odneo ih do infopulta da čekaju svog vlasnika.
Sat vremena kasnije, sa nepostojećim živcima, crvena i natečena od plača čujem da se neko parkira pred našom kućom. Kažem najstarijoj ćerki: – Teo, ako su ovo sad neki gosti, idem odmah da se ubijem!
Teo, gleda kroz prozor i ushićeno viče: -Mamaa,to su Sandra i Enriko!!! Otvaraju gepek….jaooo…eno su naša kolica…vade kolica iz gepekaaaa!!!
I mi ushićeno skačemo, istrčavamo i grlimo spasioce naših kolica. Skoro 24 sata kasnije, našli su ih na istom mestu gde smo ih i ostavili! Bili smo srećni i zahvalni.
Naša rođaka, Sandra, kaže: -Moram da vam priznam, jeste mi bilo krivo što ste ih izgubili, ali nisam mogla da se i ne nasmejem! Pa, ljudi moji ajde novčanik, ključeve, naočare, ali vi ste stvarno prvi koji su izgubili kolica!
Vladan, pokušavajući da spere krivicu sa sebe kaže: -Ma, za sve je kriv suncobran! Jasmina mi je dodala bebu jer nije mogla sa njim u rukama da uđe, morala je da se podvuče pod suncobran! A, ja dok sam ih sve popakovao, samo zatvorio gepek i zaboravio kolica…
Mi se svi smejemo.Lako nam je sad da se smejemo, kad su nam kolica vraćena…
Ipak, najgori vid izdaje došao je u ženskom rodu, od strane moje ćerke koja kaže: -Mama, je kriva za sve… ona zna koliko je tata rasejan! Trebalo je da ga pita, jesi li spakovao kolica u kola!
Imala bih štošta da joj kažem na tu temu, ali sam se suzdržala. Imali smo goste i srećan kraj avanture, nije mi bilo do dalje rasprave…
-Naravno! Pa, ja sam uvek kriva za sve!-nisam odolela da ne dodam.
I eto, to je samo jedna od avantura koje smo doživeli od kada imamo treće dete. Možda ću vam jednom pisati kako je izgledalo otići na more sa tinejdžerkom, nesvrstanom (ćerka od 11 godina) i bebom od 6 meseci, ali i zašto smo se vraćali posle pređenih 60km.. tj. šta smo to zaboravili da ponesemo… Ali, za to će mi trebati živaca (da kroz tekst ponovo isto proživljavam) i vremena…
A, ovo sa živcima mi je skroz neizvesno…
Jasmina Jovanović
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: BEBOLOGIJA
Zašto bebe prestanu da plaču čim roditelji ustanu
Novorođene bebe mrze kad mama i tata sede. Ili leže. Ponašaju se kao mali tirani, surovi fitnes instruktori, drilujući roditelje tako da sve vreme budu u stanju pripravnosti, spremni da...
Nega pupka kod novorođene bebe – saveti pedijatra
Kako izgleda nega pupka kod novorođene bebe? Pupčani patrljak mora biti suv i čist. Najvažnije je sačekati da otpadne sam od sebe, a to se uglavnom dešava 15 do 20...
Danas je Svetski dan prevremeno rođenih beba: Doktor o glavnim uzrocima i posledicama
Svake godine 17. novembra obeležava se širom sveta kako bi se podigla svest o prevremenom rođenju i zabrinutost za prevremeno rođene bebe i probleme sa kojima se suočavaju njihovi roditelji....
Kolaps u saobraćaju zamalo uzorkovao porođaj u kolima
Porođaj u kolima zamalo se desio AleksandraiNikolić iz Jajinaca zbog gužve u saobraćaju. Međutim, njen suprug Uglješa se setio rešenja i pozvao policiju u pomoć. Kako je za Telegraf.rs ispričao...
Nema komentara.