Piše: Brankica Raković
Nedavno sam na pitanje: „O čemu si sanjala kad si imala 16?“ bez razmišljanja, uz nekoliko dodataka, odgovorila: Željela sam da ne budem kao moja majka.
Taj teret koji nam roditelji, svjesno ili nesvjesno, stave na ramena, ni pare, ni ljubav, ni zvijezde, ni droge ne izlječe.
To liječi samo kopanje po sebi i izbacivanje smeća napolje.
Da se razumijemo, nema roditelja koji neće pogriješiti. Ali velika je razlika kad nešto sjebucneš jer ne znaš bolje, ali gomilu stvari uradiš baš kako treba i kad skoro sve učiniš teretnim a tek ponekad život malo laganijim.
Kao roditelj koji ne kreće iz nule već iz minusa sa rodjenom majkom, najveći mi je strah da ću na neki način i ja Loli biti teret.
Zato me vode dvije stvari:
1. Moram imati svoj život. Mimo nje. Gomila ljudi kad postanu roditelji bukvalno postanu samo to. Kao da će ta dječija potreba za njima trajati zauvijek. I onda kad djeca odu da grade svoj život krenu emocionalne ucjene, traženja smisla u ničemu, gradjenje odnosa s ljudima ispočetka, otkrivanje šta je to što vole oni, ljudi, ne roditelji.
2. Ona nije tražila da je ja rodim. Ja sam to željela više nego išta. Moja ljubav NE SMIJE biti uslovljena ničim što će ona uraditi ili ne. Nema zahtjevanja u ljubavi. Izvinite, nije ljubav ako mjerimo ko kome šta duguje. Ne samo u ovom mama ćerka odnosu. Već u svakom. Ja sam majka njoj, ne ona meni. I tačno onoliko lijepog koliko ja dam njoj, znaće i ona da da sebi. A šta je moja sreća kao njene majke? Da ona bude srećna zbog svega što jeste sebi. Ne meni.
Najveći uspjeh svakog od nas koji se bavi tom najvećom umjetnošću u univerzumu – odgojem divljih životinjica – bi trebalo da bude da djeca ne bježe od nas, već se rado, kad im to srce ište, vraćaju tamo odakle su potekli. Mislim na uspjeh u segmentu uzajamne ljubavi.
Najveći uspjeh nas kao roditelja kad su u pitanju djeca bi trebalo da bude da su oni nezavisno od nas sposobni za život, nježni, ali odvažni, spremni na preuzimanje odgovornost i empatični.
Nisu oni naši. Niko toliko nije u isto vrijeme i nešto najljepše što smo stvorili i nešto što stvarno nije naše.
Zato od života samo želim da Loli ne budem teret.
Šta ste vi sanjali s 16 godina?
Izvor: Brankica Raković
Tako je oče