Šta da rade roditelji čija deca u odraslom dobu neće da rade a hoće da uče
“To je to! Jedna od najzloćudnijih zabluda savremenog roditeljskog i pedagoškog sveta. Učenje u školi, na fakultetu ili bilo gde nipošto i nikada nije posao! Posao je uvek stvaranje nečega što je društveno korisno. Ti stvaraš, a drugima koristi. Svejedno da li je to proizvodnja hleba, slika, usluga ili naučnih otkrića. A učenje je, naprotiv, potrošnja – neko troši na tebe učeći te nečemu, a cilj je da ti to znanje primeniš za stvaranje pomenutih društveno korisnih predmeta i usluga.”
Katarina Murašova, psiholog
– Čula sam od prijatelja, poznanika a i čitala sam kako današnja deca neće da uče, da rano gube motivaciju za učenje, već od prvog razreda pa čak ranije. Razlozi za to su detaljno opisani: savremena deca se previše intenzivno razvijaju i to počinje prerano, zabavljaju ih na sve moguće načine, bukvalno ih punimo svakojakim veštinama i znanjima. Deca još nisu jasno izrazila svoje interesovanje, a roditelji već trče da ih upisuju na svaku moguću aktivnost. Kao rezultat toga, deca vrlo rano gube naviku da se samostalno trude, da samostalno istražuju svet, ne uče da prevazilaze prepreke, ne umeju da savladaju dosadu, navikavaju se da im je život luna-park, da sve sija, šljašti, sve je samo zabava koja im je uvek dostupna. Rano gube svako interesovanje i ubrzo ih više ništa ne oduševljava sem telefona (koji je valjda jedini neiscrpni izvor zabave). Osim toga, sa pojavom interneta, tradicionalna škola je zapala u krizu i traži nove forme, svi pričaju o tome. Obrazovni sistem koji se svodi na ocene je verovatno na neki način zastareo, deca to osećaju, Gugl brže i potpunije daje informacije od nastavnika, a to sve dodatno komplikuje. Da, i mnogi roditelji ne podržavaju uvek autoritet nastavnika, a njihova očekivanja škola jednostavno ne može da ispuni u ovim složenim uslovima…
Slušala sam ženu po imenu Alisa sa iskrenim interesovanjem i nekojim zaprepašćenjem. Ona mi je potanko i sasvim znalački izlagala problematiku, njeno poreklo, vešto naznačila mogućnosti za korekciju i rešenja. Sve je to lepo, i iskreno mi je bilo drago što me to uverava da kod savremenih roditelja postoji ovako visok nivo razumevanja stvarnosti, ali jedno mi nije jasno: sa tako visokim nivoom svesti, zašto je došla kod mene? Šta ja imam da dodam i oduzmem njenim umesnim zaključcima?
Ostalo mi je da pretpostavim da je Alisa došla samo da proveri svoje razumevanje kod osobe koju smatra stručnjakom: „Jesam ja sve ovo lepo razumela?“
I već sam bila spremna da je uverim da da-da-jeste-tako-je… takav problem se sada često susreće u mojoj praksi, kao i u raspravama profesionalne psihološke zajednice i u običnom životu, njegovo poreklo je najverovatnije upravo to što vi rekoste, ali budući da vi to briljantno razumete, vi ćete sigurno uspešno ispraviti sve to kod svoje dece, a ako bude potrebno, ja ću naravno pomoći…
Ali onda Alisa reče:– Ali kod mene je sve obrnuto!
E tu sam prvo zinula, pa polako zatvorila usta i pretvorila se u uvo:
– Moj muž i ja imamo dvoje odrasle dece. Stariji sin ima 28 godina, ćerka je nedavno napunila 18. Oboje studiraju.
„E to je lepo!“, taman da izustim kad shvatih da bi muškarac sa 28 godina trebalo već i da radi.
– I…?
– Suprug i ja smo u nekoj zabuni pa bismo želeli da se posavetujemo sa nekim. I on je hteo da dođe danas, ali, nažalost, nije mogao da pobegne od posla. On rukovodi preduzećem, ja sam naučni saradnik, u braku smo trideset i jednu godinu, zajedno smo studirali, imamo voljenu i željenu decu.
– I…? – opet ću ja.
— Nikada nismo govorili deci da je učenje lako, zabavno i uvek zanimljivo. Uvek smo odgovarali na pitanja, ali nismo trčali ispred lokomotive. Sin je naučio da igra šah gledajući oca kako igra sa ujakom i tek onda smo ga poslali u šahovski klub. Ćerka je godinu dana vežbala sa devojčicom iz komšiluka i kad je mogla da uradi špagu, ja sam porazgovarala sa roditeljima te devojčice i odvela ćerku na gimnastiku. Ona je odustala nakon dve godine, a ona devojčica je, uzgred budi rečeno, sada kandidat za majstora sporta i upisala se na Lesgaft (najprestižniji ruski fakultet fizičke kulture, sporta i zdravlja – nap. prev.).
Uvek nam se činilo da sve radimo kako treba – verovatno je u tome stvar. Uopšte nismo u to sumnjali. Kada su deca krenula u školu, od nas su primila poruku: pa naravno da ćete dobro učiti, zašto ne bi? Sve je u redu i kod vas i kod nas, škola je sasvim pristojna sa dobrim nastavnim kadrom i uobičajenim programom. Od njih niko nije zahtevao petice, ali smo se, naravno, kao i svi roditelji, radovali peticama.
Ćerki su slabije išle prirodne nauke, u početku smo mi radili s njom a posle uzimali privatne nastavnike pošto je njoj tako više odgovaralo. Ti nastavnici su bili od velike pomoći i uvek su nam davali pozitivne povratne informacije, govorili su da je s njom milina raditi: trudi se da sve do detalja razume, postavlja mnogo pitanja. Sina je, pak, matematika uvek privlačila, otac je to podsticao i već u petom razredu se postavilo pitanje: da li da podignemo nivo škole? Sin je na taj predlog reagovao sa blagim entuzijazmom i nama se učinilo da je to dobar znak.
– Ali onda je nešto pošlo po zlu? – nisam mogla da odolim.
– U tome i jeste stvar: moj muž i ja ne razumemo! – Alisa je začuđeno raširila ruke. — Sin je završio najbolju školu u gradu. Nastavnici su nam oduvek govorili da on nije neprikosnoven talenat, ali ume i voli da uči, hoće da zapne i savladava teškoće, a to je često važnije od sposobnosti koje su ti tek tako zapale po rođenju. Njegov otac i ja smo se ponosili dok smo to slušali. Onda je, sasvim prirodno, naš sin upisao matematiku na Državnom univerzitetu u Sankt Peterburgu, i tamo je u početku sve bilo u redu, ali je onda nešto krenulo naopako pa je prešao na odsek za fiziku izgubivši jednu godinu. Smatrali smo da je to normalno: traži čovek ono što mu najviše odgovara. Diplomirao je, upisao postdiplomske studije, iz porodice dobio vetar u leđa sa istom onom porukom: on zna i voli da uči, treba da nastavi i da se usavršava. Nije odbranio disertaciju da bi jednom rekao: „Znate, shvatio sam da neću da budem teoretičar, čista nauka ipak nije za mene, voleo bih da sam negde između nauke i prakse, ali za to mi fale znanja iz ekonomije. Šta kažete ako bih hteo da upišem nešto iz te oblasti? Tu ne bih bio na budžetu, ali obećavam da ću dobro učiti.“ Razmislili smo i složili se. Posle nekog vremena, oženio se svojom velikom ljubavlju, devojkom sebi sličnom i po postignućima i po reklo bi se mentalnom sklopu. Studirala je ekonomiju, pa iznenada shvatila da je oduvek bila sklona humanističkim naukama te upisala istoriju umetnosti. Sada sprema diplomski. Takođe je oduvek volela da uči i stalno pomaže svom mužu oko seminarskih radova iz ekonomije. Njeni roditelji su im kupili stan.
– Imaju li decu?
– Ćerkicu, ima dve godine. Uglavnom je sa dadiljom ili sa onim drugima dedom i babom.
– U kom trenutku ste se zabrinuli?
– Kad je ćerka izjavila da će upisati Filološki fakultet, ali to bi, takoreći, bilo tek za prvu pomoć jer su jezici van svake sumnje neophodni i korisni za sve, a inače je uvek privlačila istorija i zato razmatra da uporedo upiše Istorijski fakultet, ali tu ne bi išla dalje od diplome jer bi za magistarski volela nešto iz istorije umetnosti, pošto njena snaja, bratovljeva supruga, priča veoma interesantne stvari. Doktorske će nada se upisati u inostranstvu, ali dotle ima vremena…
– Shvatili ste da ona, kao i njen brat, u budućnosti ne vidi posao, već samo učenje i učenje.
– Baš tako – klimnula je Alisa.
– Vi ste van svake sumnje talentovani za analizu – rekala sam. – Pa hajde da vidimo zašto se to dogodilo. Kao što ste već rekli: divna i čvrsta porodica, poštovani roditelji koji složno poručuju: dobro i marljivo učiti je potpuno prirodno kao što je, recimo, u prošlosti bio ručni rad za devojčice. Drugih varijanti nema.
– Da. Pritom, naša deca uopšte nisu učena da im se bilo šta servira na tacni.
– Baš tako. Ako je učenje teško, mora se savladati kako bi se ispunila prirodna i pravedna očekivanja najvažnijih ljudi.
– I savlađivali su. Uspešno učili i postepeno naučili da uče još bolje. I svaki put dobijali, kako vi to kažete, pozitivni podsticaj.
– Dobro. Za šta su još dobijali pozitivni podsticaj?
– Hm… Pa, kad pogledam, ni za šta više, jer su oboje bili mirna, učtiva deca, vaspitana i socijalizovana, a jedini posao im je bilo učenje…
– Eto! – uzviknula sam. – To je to! Jedna od najzloćudnijih zabluda savremenog roditeljskog i pedagoškog sveta. Učenje u školi, na fakultetu ili bilo gde nipošto i nikada nije posao! Posao je uvek stvaranje nečega što je društveno korisno. Ti stvaraš, a drugima koristi. Svejedno da li je to proizvodnja hleba, slika, usluga ili naučnih otkrića. A učenje je, naprotiv, potrošnja – neko troši na tebe učeći te nečemu, a cilj je da ti to znanje primeniš za stvaranje pomenutih društveno korisnih predmeta i usluga.
– Ja se slažem. Ali deci se, pa čak i tinejdžerima, šalju baš takve poruke. Evo, sećam se kako je na jednom roditeljskom učiteljica podigla prst i rekla: „Morate svojoj deci objasniti da je učenje njihov posao. Kao što vi svaki dan idete na posao, tako i ona treba da idu u školu i uče.“ Ili, pustimo učiteljicu – moja drugarica, koja je preko dvadeset godina domaćica, stalno upisuje razne kurseve i iskreno veruje da je to isto. Eto ti ideš na posao, a ja idem na kurs srednjovekovne sholastike četiri puta nedeljno, slušam onlajn kurs o filcanju vune i pišem seminarski rad.
– Bog s njom – uzdahnula sam. – Dakle, vaša deca su naučila da odlično uče, da uspešno prevazilaze teškoće u učenju i shvatila da ih takve svet veoma voli. Idemo dalje.
– Lagodno im je. Fino su se snašli.
– Dobro. A zašto ljudi uopšte izlaze iz tog perioda?
– Valjda zato što odrastu…
– Ne. Vaš sin i njegova žena su odavno odrasli, ali…
– Treba zaraditi za hranu i sve ostalo.
– Da. Ima li još nešto?
– Sećam se da sam ja baš želela da odrastem jer, prvo, nisam htela ni od koga da zavisim (mama me je sama podizala i ponekad, ne direktno, ali umela je da me prekori kad uzmem još jedno parče hleba), a drugo, meni je detinjstvo pa i rano devojaštvo jednostavno bilo tesno. A muž kaže da je baš hteo da radi, želeo je to i pokušao je već sa četrnaest.
– Vrlo zanimljivo! Da li ste pokušali da analizirate zašto je on to želeo? Zbog novca?
– Jesmo. Novac je igrao ulogu, ali ne najvažniju, jer njegova porodica nikada nije oskudevala. Pre će biti samopoštovanje.
– Odlično! To znači da se samopoštovanje u sredini u kojoj je odrastao zasnivalo upravo na radu, na stvaranju nečega društveno korisnog. Već si dovoljno odrastao da radiš – em zarađuješ em stvaraš nešto korisno za druge – to je odlično!
– Oh. A kod nas ispada da se zasniva na uspehu u učenju? I to uprkos tome što smo muž i ja uvek ponosno govorili sebi: tokom školovanja svoje dece, mi nikada nismo jurili za ocenama.
– Aha. Zanimljiv preokret. Jer kada porodica juri samo za ocenama, deca brzo shvate lažnost i primitivnost ovih ciljeva i zapitaju se: a šta su stvarni? I otkriju, na primer, ovo: stavrni cilj je da budeš poznati bloger milioner, objavljuješ tri videa dnevno i zaradiš mnogo novca. A vaša deca su razumela ovako: znanja, veštine itd. koje naši divni roditelji očekuju od nas su apsolutno stvarni ciljevi i prave vrednosti. A mi to – ura! – možemo i umemo odlično. Osnova samopoštovanja i strah od njezinog gubitka. Dakle, moramo da učimo sve više i više… Eto. Sad nam predstoji pitanje: šta da se radi?
– Verovatno bi trebalo jasno da kažemo ćerki, a posebno sinu, do kog tačno trenutka ćemo ih finansijski izdržavati.
– Veoma dobro.
– Za sina bi taj trenutak verovatno trebalo da nastupi odmah, a za ćerku – čim dobije fakultetsku diplomu ili kada napusti fakultet (već sada, na prvoj godini, kaže da to možda i nije baš ono što joj treba, a neka očekivanja joj se baš i ne poklapaju sa stvarnim stanjem).
– Zvuči razumno. Postoji mišljenje da će današnji mladi ljudi učiti kontinuirano, celog života. Deluje mi zanimljivo, pa čak i privlačno, ali posle određenog uzrasta to se finansira isključivo sopstvenim sredstvima. Ima li još nešto?
– Da. Ima. Naša deca su odrasli, pametni i dobri ljudi. Verovatno bi trebalo da razgovaramo s njima o svemu o čemu sam upravo razgovarala sa vama i da priznamo u nekoj meri svoju krivicu.
– Nemojte previše – sad sam ja podigla prst. – Vi i vaš muž ste pošteno radili ono što ste mislili da je ispravno. Priznati krivicu ima smisla za laži i izdaju, a ovde njih nema ni blizu. I zato – upravo objašnjenje i nova podela uloga. Oni znaju da uče, pa neka nauče i ovo. Na kraju krajeva, sin već ima ćerku, vašu unuku. On i sam upravo sada počinje nekog da vaspitava.
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Školski kalendar za 2023/2024 godinu – koji dani su neradni?
Različiti školski kalendar za 2023/2024 godinu u školama širom Srbije poklapaju se tokom nekih neradnih dana. Raspusti za đake u AP Vojvodini i u Centralnoj Srbiji ne počinju svi u...
Roditelji bi da biraju učiteljicu za svoje dete, a da li je to pametno?
Ovako je, otprilike, počela moja diskusija sa drugaricom čije dete naredne godine polazi u prvi razred. Ali, vreme da se potraži veza je već sad. Ne treba čekati. Ovo će...
Beograd: Počele prijave za 20.000 dinara koje đacima dodeljuje Grad umesto besplatnih udžbenika
Sekretarijat za obrazovanje i dečju zaštitu poslalo je obaveštenje školama u Beogradu sa uputstvima za prikupljanje podataka od roditelja koji su potrebni za prijavu za pomoć koju grad dodeljuje umesto...
Nedelja sećanja i zajedništva – od 7. do 10. maja u svim školama u Srbiji
Na sastanku radne grupe za uspostavljanje memorijalnog centra u znak sećanja na žrtve masovnog ubstva u OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, koja je formirana Odlukom Vlade Republike Srbije, doneta je...
Nema komentara.