Mnogi ljudi su „najkraćeg fitilja“ baš prema svojoj porodici. Kakva nepopravljiva nepravda.
Partner i deca… pa to su „naši“. Za njihovu ljubav i naklonost se ne treba više boriti. Tu je, pa je tu.
Deca moraju da me vole. Život sam im dao/la. Hm… To, naravno, nije istina. Deca će nas upoznati, pa ćemo videti, jer tu naređenja ne pomažu.
Razvod danas nije sramota i ne možemo više računati na brak koji se „ne zaliva“. Mnogi to kasno shvate, kada su već rasterali ljude koje najviše vole na svetu. Dok su zabavljali neke druge persone, obično ne previše važne, pričali im anegdote i davali sve od sebe da budu lepi i zabavni, mnogi nisu ni primetili da im partner/ka u svakoj drugoj aktivnosti pronalazi više uzbuđenja, nego u kontaktu baš sa njima. Kako? Kada ? I zašto se to desilo?
Drugim ljudima šminka i najlepša garderoba, osmeh i harizma. A mojima pocepana trenerka i nervoza? Gde je tu pravda?
Ljudi liče jedni na druge kada se suočavaju sa istinom da su potpuno zaboravili da i parter ima dušu. Deca uši, oči i pamet. Mnogo sam ih videla. Nije li to za analizu? Tema „podrazumevanja“ definitivno, zaslužuje mnogo više pažnje.
Neki od vas sada misle – nije tačno! Raduje me što postojite. Znam da vas ima. Ne obraćam se vama, vama čestitam na dobro poređanim prioritetima. Kao i za većinu značajnih propusta koje pravimo, a koji povređuju i nas i ljude koje najviše volimo, potrebno je vratiti se na izvor.
Ne verujem da ćete pronaći čoveka koji će reći , pa čak i pomisliti sledeće: „Baš super što imam decu i parnera/ku , sada ću na njih da urlam čim mi nešto zasmeta, dok ću prema svima ostalima biti tolerantniji“.
Kao ni : „Mrzeće me da razgovaram, skuvam kafu, pustim muziku, poigram se…ležaću i ćutati, ali će oni ipak obožavati moje društvo“.
Ne, mi ne razmišljamo tako. Mi uopšte ne razmišljamo. Tu je problem.
Većina nas, nažalost, nije imala priliku da nauči kako se „zaliva“ brak. Brak se podrazumevao. Čast izuzecima. Možda je baš to jedan od uzroka zbog kog danas anegdote sa posla radije pričamo komšijama, nego partneru.
U sigurnoj zoni mi smo baš ono što jesmo. Sigurna zona je uglavnom naš dom. U redu. Ko smo onda mi? Odgovor možemo dobiti od naših ukućana. Kako nas vide? Mnogi se zalede kada čuju odgovor. Prosto im je promaklo da ih bilo ko u kući analizira i zauzima stav. Mislili su da je taj deo priče davno završen. Onda kada su donosili cveće, pravili omiljeni kolač i davali sve od sebe da osvoje svoju simpatiju, danas partnera/ku.
Ooooo, kakva greška. Najskuplja.
Živimo u periodu prepunom kontakata i informacija. Mobilni telefoni su dozu svega doveli do teško podnošljive za naš nespremni nervni sistem. Danas, kada nas kao sagovornike Tik tok zameni za čas, trudimo se da budemo dovoljno zanimljivi uvek i svuda. Prihvatili smo izazov. A kod kuće?
Roditelji su većinu učili: „Ćuti, ne talasaj. Što uvek ti? Drveni advokatu. Ne zameraj se, trebaće ti možda“ i sl… Taj pristup učinio je da se veći deo života grizemo za jezik. Sve do praga kuće. E tu više ne važi savet „ne zameraj se“, jer ti najvoljeniji, najvažniji ljudi uglavnom oproste… nemaju kud… vole nas i trpeće naše urlanje čim uđemo na vrata.
Super je što uglavnom neko ne složi cipele, pa je i razlog za svađu uvek lako naći.
Svako od nas ima neku dozu energije, strpljenja, novca, želje za razgovorom… na koga ćete je potrošiti?
Hajde da mislimo o tome.
Autor: Snežana Golić
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Zapamti, dobra (samo)reklama – to je sve! Ah, da, i (sitnim slovima napisano) – lobotomija duše kao preduslov
Upravo je jedan od njih i - razvoj ličnosti i pojedinca u današnjem društvu. Šta je ono što je potrebno, a šta je to što nam je tako lako dostupno?...
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Nema komentara.