Nisu potrebni nikakvi dokazi. Dovoljno je da pređete još jednom kroz vaše misli. Ili poruke. Setite se razgovora koje ste vodili tog dana. Ili svih prethodnih.
Uvidećete možda odlike previše brižne mame. Previše uplašene mame. Možda malo posesivne. Mame koja se toliko trudi da bude dobra, i toliko se plaši da možda u tome neće uspeti. Koja misli da je loša mama, ako joj dete makar na trenutak zaplače. A to baš nije tako. Krenimo redom.
1. Retko kada napušta svoje dete. Gde god ide, makar to bilo i kupatilo, dete je uz nju. Jer ako zatvori vrata, dete će plakati. A ona to ne može da sluša. Ako dete kojim slučajem ide u vrtić, poslednjeg ga dovodi a prvog odvodi, sve se brine propustiće nešto, neki period odrastanja, neku novu reč, novo iskustvo. Aman, ženo, saberi se, inace ću te ja lično, lansirati negde, na najmanje deset dana. Eto, toliko.
2. Sve je podređeno detetu. Vreme obroka, vreme spavanja. Ako bebac počne da kmezi dok se mama sprema da ide u prodavnicu, dva su rešenja. Ili bebac ide sa mamom, ili ide tata. Sam, bez bepca. A zar ne bi bilo divno da jednom nedeljno kupovina prođe u miru i tišini, bez ubacivanja i izbacivanja svih slatkiša za koje se dete u marketu uhvatilo? Bez jurnjave između rafova, i brige da li ce nešto biti oboreno… To bi baš bilo lepo.
3. Njene misli, njene priče, sve je isto svakog dana. Dete, dete, dete, dete… Moje dete ovo, moje dete ono. Zovi babu, zovi tetku, zovi prijatelje. Moje dete radilo je danas to i to. Ajde dete, javi se. Ajde, srećo, evo vidi ko te zove? Ajde luda moja, pomeri se makar sat vremena dnevno od te iste teme. Od iste priče. Nije svima zanimljivo da slušaju kako dete piški u nošu. I šta radi u vrtiću? Imaš li ti kakvih novosti? Znam, ne ideš nikuda, ali šta ja znam, možda si sanjala nešto zanimljivo? Nisi, jer te je budila beba, kažeš… Dobro, jesi li slomila koji nokat, napravila koji kolač, bilo šta, nevezano za bebu? Razmisli!