Primetićete možda, da pre 10 godina kada biste pitali roditelje kako ste, rekli bi dobro, dok ono što se danas uglavnom čuje je, jako smo zauzeti. Ranije, kada bi bilo leto toliko bi nam nekada bilo dosadno,da smo imali toliko vremena da možemo da prebrojimo vlasi trave, ili broj ujeda komaraca na svojim nogama.
To nije u potpunosti greška roditelja. Svi mi osećamo veliki pritisak društva, da našu decu pretvorimo u neke velike zvezde, senzacije na youtube-u, novog Marka Cukerberga… Konstantno smo izloženi pritisku marketinga, od luksuznih jaslica, do svih ostalih stvari kako naša deca odrastaju. Čak nas i škole pritiskaju, to su sada zajednice, akademski klubovi, koledži, sa čime se počinje do dvanaeste godine.
Nedavno, ostao sam zapanjen čovekom koji je pokušavao da mi proda upis u svoj lokalni klub za dete.
Na koliko sportova ide vaše dete? Pitao me je pokazujući na mog devetogodišnjeg sina.
Tek je počeo da trenira košarku. Počeo sam da mu objašnjavam.
Moj ide na 4 sporta. Ako želite da mu se mišići razvijaju kako treba, mora da trenira minimum 4 sporta godišnje.
Ostao sam bez teksta. 4 sporta može biti realna opcija ako imate jedno dete, i živite takav život da to dete vodite sa jednog treninga na drugi, i samo pratite da li mu se mišići razvijaju kako treba. Ali ja imam četvoro dece, što je onda 16 sportova godišnje, sa sve časovima muzičkog i crkvenim manifestacijama. A da, i ono što se zove škola.
Svi mi čitamo razne studije i knjige. Znamo šta je dobro za našu decu, a to svakako nije ovo. Kako navodi Bruce Feiler, u knjizi Tajne sreće porodice, u nedavnoj studiji Elen Galinski, pitali su decu šta je ono što najviše žele od svojih roditelja. Znate šta? To nije bilo kvalitetnije provedeno vreme. Želeli su roditelje koji su manje umorni i pod manjim stresom. Ali svi smo mi u tom istom problemu, na brzom vozu gde niko neće prvi da povuče kočicu.
U SAD-u i Evropi, stopa nataliteta opada neverovatnom brzinom. Kada čitamo o roditeljima koji su svesno doneli odluku da nemaju decu, mi se uvredimo. Pitamo se naglas zašto svi ne žele da se popnu na ovaj voz koji ide neverovatnom brzinom i vodi u propast.
I roditeljstvo podrazumeva odrastanje i zrelost. Treba vremena i truda. A dostizno je!
Sve je postalo pomodarstvo, po školama se takmiče ko šta trenira da bi reko da trenira iako je deci to opterećenje i nametnuto, koliko jezika uče privatno, da bi se opet dokazivali medju sobom, a deca ne umeju ni srpskida govore kako treba. A da ne govorim o „kvalitetnoj“ garderobi, gde deca po wc-ima sebi pokazuju „markiran“ donji veš! To je strahota nevidjena!