Jednog popodneva sam se igrala sa starijim sinom i prisluškivala o čemu razgovara moj suprug s mlađim detetom. Nisam mogla dobro da ih čujem, ali su reči „mama” i „gunđanje” sigurno bile izgovorene. Bacila sam se preko kreveta i počela da ga golicam u šali pitajući: „Ma, za koga ti to kažeš da je gunđalo?”
Nedugo zatim, deca su otišla u sobu po igračke, a ja sam sela pored muža. „Jesi li čula šta je Eli rekao?”, upitao me je. „Mama uvek gunđa kad je pred spavanje pozovem gore da se vrati, da se još malo mazimo. Zato sam ja prestao da tražim.”
Kao da je najveća stena sačinjena od kajanja i krivice tog trenutka pala na moja leđa. I nikako nisam mogla da je pomerim. Ustala sam, pošla uz stepenice i otišla u njihovu sobu. Eli je ležao na krevetu i dremao. Kad sam legla pored njega, okrenuo se a ja sam mu šapnula: „Nema ničeg na svetu što više volim od maženja s tobom.”
Nešto je promrmljao, obavio ruke oko mog vrata i prislonio svoje lice na moje onako kako uvek radi. I sve je bilo oprošteno.
Ali, dok sam ležala pored njega, istinska težina njegovih reči pala je još jednom na moja ramena.
“Zato sam prestao da tražim.”
Nikad nisam previše pažnje pridavala tome kako moja deca doživljavaju naš večernji ritual, uvek pretpostavljajući da moje reči neće imati neke naročite posledice. Ali, moja deca su osetila tu moju žurbu i potrebu da budem na drugom mestu, umesto pored njih. I u nekom trenutku odlučili da više nije vredno truda pitati, kad svaki put budu odbijeni.
A onda sam u trenutku shvatila i zapitala se: „Ko zna od čega je sve odustao, bežeći od mojih nervoznih odbijanja?!”
„Mama, hoćeš li da mi čitaš?”
„Mama, hoćeš li da se igraš sa mnom?”
„Mama, slušaj šta je danas bilo u vrtiću!”
„Mama, gledaj šta sam naučio!”
„Mama, šta misliš o onoj devojčici?”
„Mama, možemo li o nečemu da pričamo?”
A šta je (neretko) bio moj odgovor? Kakav je bio moj stav?
Hvala 🙂