„Evo, za minut.” A to posle bude pet, deset, 20 minuta, pola sata…
„Nemam sad vremena.” odgovaram, a da nisam ni čula pitanje.
„To ćemo kasnije.” A kula prekršenih obećanja raste iz dana u dan.
Moji izgovori su možda validni, pa ponekad i neophodni. Znam ja da deca moraju da se nauče strpljenju i da moraju da razumeju da ne mogu biti prioritet u svakom trenutku. Ali, moje reči, u kombinaciji s mojim stavom, nedelja za nedeljom, mesec za mesecom, godina za godinom… Jednog dana će možda želeti da me pita nešto zaista važno, nešto životno, bitnije od čaše vode i malo maženja, ali će odustati jer „mama sad verovatno nema vremena”.
U poslednje vreme, grlimo se dugo i svake večeri, a kad kažem „za minut”, to zaista bude za minut.
Moj sin je odustao od mene, ali ja sam to na vreme shvatila i uspela da popravim. Ne želim da mislim kako bi sve bilo drugačije – naš odnos i njegov život, da sam ja ovu lekciju naučila nekoliko godina kasnije.
Mazite svoju decu, pa makar pod bio prljav, sudovi zaprljani, igračke rasturene. Jednog dana, oni se neće sećati pune sudopere, već beskrajnih maženja koja će ih uvek grejati kad im je teško.
Priredila: A.C.
Izvor: Zelena učionica / Huffingtonpost
Hvala 🙂