Radila sam s roditeljima – naročito s mamama – koji su iz najboljih namera toliko zapostavili sopstvene potrebe da su postali ogorčeni ne samo na ulogu roditelja već i na sopstvenu decu.
Foto: Freepik
Dok sam odgajala sina, mnogo puta se dogodilo da nemam dovoljno vremena, novca ili energije, i dobro se sećam koliko sam se osećala krivom i sebičnom svaki put kada bih i najmanji deo toga odvojila za sebe. S druge strane, shvatila sam da ma koliko da se dajem svom sinu i ma koliko da se nečeg zbog njega “odričem” – to nikada nije dovoljno. Uvek mu je bilo potrebno više. Kao mlada mama s najboljim namerama, osećala sam se neverovatno frustrirano i ponekad sam zbog toga bila kivna na sina. Događalo se da dreknem zato što se usuđuje da zatraži još jednu priču za laku noć ili dodatnih pet minuta u parku. Onda bi me obuzeo osećaj krivice i kajanja što sam vikala na njega i na kraju bih mu ipak ispunila želju jer sam se osećala loše zato što sam bila gruba. Suze koje sam od stida i bola prolivala u samoći nakon što bi on zaspao delovale su prilično tragično. Bila sam mlada i gorda i nisam tražila pomoć niti podršku. Nisam se pitala šta mi je potrebno da bih postala bolja majka; pitala sam se samo šta nije u redu sa mnom kad mi to toliko teško pada. Bilo me je stid i zato sam svoje muke držala u sebi.
Kad se setim tih vremena, obuzme me tuga. To je bilo nepotrebno i predstavljalo je gubljenje dragocenog vremena. Te godine detinjstva prođu vrlo brzo. Strašno mi je žao što nisam naučila kako da uživam u roditeljstvu jer sam bila toliko zaokupljena borbom da ga izdržim. Smatrala sam da treba da budem dvostruki roditelj kako bih nadoknadila svom sinu nedostatak oca, koji se preselio na drugi kraj zemlje i nije više imao redovnu aktivnu ulogu roditelja. I pre toga sam davala sve od sebe, a tada sam počela od sebe da očekujem dvostruko više. Kako može neko dvostruko da daje sve od sebe? Osudila sam sebe na neuspeh time što sam očekivala da ću učiniti više nego što je realno bilo moguće, a imala sam samo jedno dete. Ne mogu ni da zamislim kako je bilo mojoj majci. Ona je bila samohrani roditelj gotovo sve vreme mog detinjstva. Ja sam najstarija, a do moje desete godine i majčine tridesete bilo nas je petoro. Ona sama, bez podrške i pomoći društvenih organizacija kakve postoje danas. Njoj nije bilo teško da odredi prioritetne potrebe. To je bilo više nego jasno: raditi mnogo, nahraniti i obući decu, platiti stanarinu i zagrejati kuću – tim redom. Sve osim hrane, grejanja i krova nad glavom bio je čist luksuz. Ako možemo da razmišljamo o onome što izlazi iz okvira preživljavanja, to znači da nam je dobro.
Podrazumeva se da roditelji ponekad moraju da se žrtvuju za svoju decu. Kada su u porodici oba roditelja, oni mogu da se prepiru oko toga na koga je red da zadovolji potrebe dece, ali kada ste sami, teže je doneti odluku o tome čije potrebe treba zadovoljiti. Kako da gledate lica svojih malih dušica i odlučite da zadovoljite svoje potrebe pre njihovih? Radila sam s roditeljima – naročito s mamama – koji su iz najboljih namera toliko zapostavili sopstvene potrebe da su postali ogorčeni ne samo na ulogu roditelja već i na sopstvenu decu.
Baš kao i preveliko odricanje, tako je i nedovoljno odricanja samoporažavajuće i potencijalno štetno za naš odnos sa decom. Živimo u veoma nekritičkom društvu, gde najčešće čujem pitanje: ”A šta je sa mnom?” Ako u svom životu ne ostavimo dovoljno prostora za decu, ona mogu steći utisak da su neželjena i, mada je to ponekad očigledno, načini na koje možemo slučajno da istisnemo svoju decu često su prikriveni i teško vidljivi. Ako ste osoba koja teško sebi daje pravo da ima i zadovoljava svoje potrebe, verovatno ćete se bezrazložno osećati krivim svaki put kada to učinite. Krivica nas tera da se pravdamo i ljutimo, a onda to raspoloženje usmeravamo ka deci, jer nam se čini da su ona razlog što se tako osećamo i zato smo kivni na njih. Izdiremo se, zbog čega se osećamo loše, i tako počinje začarani krug.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.