Radila sam s roditeljima – naročito s mamama – koji su iz najboljih namera toliko zapostavili sopstvene potrebe da su postali ogorčeni ne samo na ulogu roditelja već i na sopstvenu decu.
Foto: Freepik
Moja pacijentkinja Dženi bila je samohrana i krajnje požrtvovana majka otkako je njen sin Sem napunio tri godine. Nije izlazila s muškarcima, nije radila niti se družila s nekim iz straha da neće biti dovoljno dobra majka. Kada je Sem napunio osam godina, Dženi se zaljubila u Pita, koga je upoznala preko interneta. Posle izvesnog vremena predstavila ga je Semu, a nešto kasnije Pit se doselio kod njih. Dženi je došla na razgovor jer je bila zabrinuta zbog Sema. Njen slatki pitomi dečačić pretvorio se u “malo čudovište”. Kod kuće je bio mrzovoljan i neposlušan, a u školi tih i povučen. Svađao se s rodbinom, ukrao je novac iz Dženinog novčanika i redovno je ujutru odbijao da ustane, a uveče da ide u krevet. Ona je pretpostavljala da će Pitovo useljenje uticati na Sema, ali nije očekivala da će se njegovo ponašanje tako drastično promeniti.
Ispričala mi je kako se na početku mnogo trudila da bude smirena, ali je kasnije izgubila strpljenje. Rekla je da je zabrinuta, ali sam kod nje videla nezdaovoljstvo i bes. Kad sam je isporvocirala, iz nje je sve pokuljalo: “Da, besna sam! Zar ne mogu da imam nešto za sebe?! Svega sam se odrekla zbog Sema kad nas je njegov otac napustio. Potpuno sam se posvetila njegovoj sreći, a meni očigledno nije dozvoljeno da i sama budem srećna. Tako se grozno ponaša prema Pitu da ga se stidim.” Onda je briznula u plač: “Sada se osećam kao loša osoba. Sem je samo mali dečak. Ja sam ta koja treba da se stidi. Trebalo bi da mi je on na prvom mestu, ali zaista volim Pita. Zašto ne bih dobila ono što želim?” Osećala je da je Sem primorava da odabere i tako se našla u začaranom krugu između potrebe, gneva i krivice. Kad sam je ubedila da ima potpuno pravo da se zaljubi i stupi u ljubavnu vezu, da uopšte ne mora da bira, uspela je da se opusti i počela da raspliće zamršene konce svojih emocija.
Sem je “demonstirao” svoja osećanja jer osmogodišnjaci nemaju emocionalni rečnik niti sposobnost da to verbalno izraze. Nije mogao da kaže Dženi kako se oseća – mogao je samo da joj to pokaže. Kao i većina dece, verovatno se plašio promena koje će taj relativno nepoznat čovek kome njegova mama posvećuje vreme i pažnju neizbežno uneti u njegov život. Sem je jednostavno pronašao nov način na koji će ostati u središtu pažnje svoje majke – bilo dobrim, bilo lošim ponašanjem. Jednom rečju, Dženi je bila suviše zaokupljena osećajem krivice da bi pomogla sinu da se prilagodi promenama u njihovom životu, što je samo pojačalo njegov osećaj odbačenosti, a time i njegove strahove.
Ima li Dženi pravo na ljubavni život? Da, naravno. Ima li Sem pravo da se oseća ugroženo i uplašeno? Svakako. Ako prihvatimo činjenicu da će zadovoljavanje naših potreba uticati na našu decu, moći ćemo da im pomognemo da lakše prihvate promene.
Kada govorimo o potrebama, mislim na sve ono što doprinosi našem osećanju da nas drugi podržavaju i poštuju – na ono što nam pomaže da se formiramo i razvijemo kao ljudi. Potrebni su nam uteha, ohrabrenje, ljubav, podsticaj, izazov i uzbuđenje. Potrebno nam je da se osećamo samostalno i da imamo kontrolu nad svojim životom. Potrebni su nam osećaj da imamo izbora, moć da donosimo sopstvene odluke i pravo da se predomislimo. Potrebno nam je da odmorimo. Potrebno nam je da se osećamo kao dobri ljudi koji čine sve za svoju decu. Potrebno nam je da budemo ispunjeni – na društvenom, intelektualnom i ljubavnom planu. Potreban nam je osećaj da imamo svoj život i ostvarujemo svoje mogućnosti. Znam da ovo nije lako postići, ali mislim da nam je sve to dostupno ako samo imamo hrabrosti da za tim posegnemo.
U porodicama sa dva roditelja jedan preuzima brihu o zadovoljavanju dečjih potreba, dok se drugi nakratko usredsređuje na sebe i svog partnera – tako se oboje redovno bave aktivnostima za odrasle, što ih stimuliše i ispunjava kao ljude i kao roditelje. Da, trebalo bi da je tako. U stvarnosti to može da izgleda sasvim drugačije; pitajte bilo koji bračni par! Kada slušam jednu stranu kako se žali zbog toga što druga strana ne preuzima svoj deo tereta, često pomislim da je samohranim roditeljima lakše. Mi ne možemo čekati da neko drugi obavi naš posao, niti možemo da negodujemo dok nam partner ne usliši zahteve da ravnopravno delimo roditeljske obaveze. Ne možemo da se prepiremo oko toga čiji je red da ode po decu u školu, da ustane noću ili podvikne. Znamo da to moramo da uradimo sami i, mada smo ponekad uplašeni, besni i usamljeni, činjenica da nema nikog drugog jednostavno nas tera da guramo dalje.
Problemi iskrsavaju kada ne brinemo o sebi. To što nemamo s kim da se prepiremo ne znači da treba da odustanemo od borbe za pravo da se odmorimo, družimo sa odraslima ili isprobamo svoje mogućnosti izvan kuće. Ali prvo moramo da prepoznamo svog protivnika: s kim treba da se borimo da bismo zadovoljili svoje potrebe? Odgovor je – sa sobom. Ne smemo da podlegnemo ubeđenju kako nam nije dozvoljeno da češće pridajemo značaj svojim potrebama. Moramo da ignorišemo mučan osećaj krivice koji preti da se javi svaki put kada radimo nešto u čemu naša deca ne zauzimaju centralno mesto. Neretko samohrani roditelji godinama zapostavljaju svoje potrebe kako bi ispunili beskonačne zahteve svoje dece, da bi se jednog dana probudili (nakon što su deca odrasla i otišla) sa “sindromom praznog gnezda” – depresijom koja se odlikuje dubokim osećajem gubitka, izgubljenosti i beskorisnosti. Dok deca zauvek ostaju središte našeg sveta, mi smo samo privremeno središte njihovog sveta, što je jedan od razloga zbog kojih ne smemo dozvoliti da potpuno izgubimo sebe u ulozi roditelja.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
VERBATORIA NOVI SAD – mesto gde upoznajemo sebe, otkrivamo urođene talente i postajemo krojači svoje sreće!
Svaka donešena odluka je deo životnog iskustva. Lepog ili manje lepog, ali svakako korisnog. Ono što više izaziva nelagodu jeste neizvesnost pre nego što saznaš da li je odabir bio...
Nema komentara.