Prvo dete raste samo uz roditelje i u centru je njihove pažnje, drugo dete raste uz roditelje i jednog konkurenta/saveznika, što bitno menja uslove odrastanja
Starija deca su sklona prekomernom gojenju, manje otporna na bolesti kao što su visok pritisak, srčane bolesti, šlog i šećer.
Da ne bude da su najstarija deca pokupila sve najgore, Norvežani su zaključili da imate razlog da se hvalite ako ste prvo dete u porodici, jer ste sasvim provereno, viši za najmanje 2,5 cm, i pre svega pametniji od ostale braće. Interesantno je da je Peter Kristensen sa Univerziteta u Oslu došao do podatka da, ukoliko najstariji brat -nedajbože- umre, onda se onom mlađem poveća koeficijent inteligencije, što znači da na to koliko ste pametni ipak više utiče socijalizacija, a ne čisti geni.
Profesor psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu Aleksandar Dimitrijević tvrdio je da nesporno različiti vaspitni postupci mogu da vode razlikama u brojnim psihološkim karakteristikama dece, a da svojstva stečena u detinjstvu imaju dalekosežne posledice na razvoj.
“Nesporno je da su mnogi roditelji svesni da ne vaspitavaju svako dete na isti način. To je verovatno sasvim prirodno, pošto se mogu promeniti različite životne okolnosti, uzrast roditelja, pol deteta, ali i roditelji mogu steći neke veštine koje nisu imali pri vaspitavanju prvog deteta. Takođe, deca po pravilu burno reaguju na rođenje mlađe braće i sestara (i te reakcije, uzgred budi rečeno, ne treba sputavati i kažnjavati, već ih treba razumeti i deci pomoći da ih prevaziđu). Posebno mesto koje su imali treba sada podeliti s nekim, a to je ozbijan izazov. Mlađa deca, pak, često ‘traže prostor’ koji starija nisu već zauzela, pa razvijaju sposobnosti i veštine kojima stariji nisu ovladali. Razlike su, otud, često upadljive. Da li su, međutim, te razlike tako jasne i podložne generalizacijama ostaće, pretpostavljam, tema još mnogih naučnih istraživanja”, govorio je profesor Dimtrijević.
Jelena Milašin, profesorka Humane genetike na Stomatološkomfakultetu Univerziteta u Beogradu i predsednica Sekcije za medicinsku genetiku Društva genetičara Srbije, kaže da nije lako egzaktno odrediti procenat udela genetičkih, odnosno sredinskih faktora, u razvoju kompleksnih osobina, ali da on svakako postoji.
“Karakter i ponašanje deteta (i odraslih osoba), spadaju u grupu kompleksnih svojstava koja su pod kontrolom većeg broja gena čije su uzajamne interakcije, kao i interakcije sa sredinskim faktorima, brojne i raznovrsne. Proporciju genetičkih u odnosu na sredinske faktore koji determinišu neko svojstvo nije lako kvantifikovati, kao što nije lako ni sa preciznošću predvideti kako će se te osobine prenositi iz generacije u generaciju. Genetika ima značajan udeo u određivanju karaktera i ponašanja individue, kao i mnogih drugih osobina (IQ, visina, težina…) ili pak u pojavi oboljenja (dijabetes, maligniteti, kardiovaskularna oboljenja, …) ali se ni uticaj sredine ne sme potceniti”.
Profesorka kaže da su jedan od relativno često korišćenih pristupa u izučavanju uticaja genetike na razlike u karakteristikama između ljudi, studije jednojajčanih blizanaca koji su rano u životu razdvojeni i potom odgajani u različitim starateljskim porodicama.
“Iako ima dosta kontradiktornih podataka, ipak većina studija ukazuje na to da je uticaj genetike značajniji od uticaja sredine na razvoj npr. inteligencije (udeo genetike je oko 80 odsto), zatim na pojavu agresivnosti (oko 60 odsto), autizma (oko 70 odsto), itd. Zna se i da su empatija, altruizam i druge prosocijalne osobine pod jasnim uticajem genetike, ali ne postoje za sve njih egzaktni podaci”.
Ipak, koju ćete kombinaciju gena imati, određuje slučajnost.
“Šta će ko od nas da nasledi od svojih roditelja i šta će da prenese svojoj deci, velika je lutrija! Beskonačne su kombinacije gena koje se stvaraju u našim polnim ćelijama, i tu nema nikakve pravilnosti u nasleđivanju već samo ‘sreće’. Dakle i prvo i drugo i treće… Dete dobijaju i ‘dobre’ i ‘loše’ gene (sa nepredvidivom verovatnoćom) a ti geni će svoj uticaj na razvoj deteta svakako vršiti u sadejstvu sa sredinom, odnosno porodicom. Od deteta do deteta se razlikuju i geni i sredina. Prvo dete raste samo uz roditelje i u centru je njihove pažnje, drugo dete raste uz roditelje i jednog konkurenta/saveznika itd. što bitno menja uslove odrastanja. Mada priznajem da mi je kao majci tri deteta uvek bilo zanimljivo da se bavim njihovim uporednim psihologijama i ponašanjem i da se iščuđavam njihovim različitostima koje se ne uklapaju u pomenutu statistiku”.
Izvor: Nedeljnik
Nema komentara.