Moj dobar prijatelj sa Cetinja ima oko 60-tak godina, lijepu porodicu – ženu i dvoje djece, ima svoju privatnu firmu, koju je stekao značajnim trudom i upotrebom sopstvenog visokog obrazovanja ( „u svoje pero“ bio je najbolji đak i najbolji student generacija u kojima se obrazovao ). Pobožan je čovjek, veseo, komunikativan, spreman za druženje, voljan da sa najbližima podijeli brigu i radost. Potiče iz patrijahalne familije, sa dosta braće i sestara, a tek što ima kumstava i bratimljenja… Ukratko, takvog je čovjeka lijepo imati u društvu.
Nego, pomenuh njegov privatni posao, zato što ga on značajno obilježava. Stalno putuje, dosta vremana provodi po sastancima, poslovnim susretima, i sve su to teme vrlo ozbiljne…iza svakog od tih putovanja i sastanaka stoje ozbiljne teme, nove, vrlo konkretne obaveze, i do sada, Bogu hvala, dosta uspješno završenog posla. Pa ipak, uvjek je prisutan, i na pokajanju, i na veselju, sve stiže i svakome se javi, i to ne samo formalno, reda radi, onako da bi obavio posao… Naprotiv, to je uvjek sa velikom pažnjom i sa biranim riječima sa kojima iskreno dijeli prijateljevu emociju. Često o tome pričam sa njim, i pitam ga – kako je moguće da sve stiže, da ništa važno ne propusti, a da opet ima vremena za svoju porodicu i za svakodnevne obaveze?
Pored svega ovoga čime sam opisao njegovu hiperaktivnost i uvjek vedro raspoloženje, ima još jedna nevjerovatna stvar. Kad god smo negdje na putu, ili se duže zadržimo van Cetinja, prijatelj okreće telefon i javlja, brižnim glasom, gdje se nalazi, koliko ostaje vani, i kad će se, ako Bog da, vratiti. Na zadirkivanje društva da ne mora baš tako detaljno da izvještava suprugu o svom kretanju, ovaj čovek kaže da se on to ne javlja ženi, nego o svom kretanju izvještava majku! Javlja se žani koja ga je rodila, starici od 90 i više godina!
