Na naše čuđenje zašto se tako redovno i tako detaljno javlja majci u tim godinama života, on kaže da to radi od kada zna za sebe, i da to ne radi samo on, već staricu svakoga dana, u dogovoreno vrijeme, zovu sva njena djeca! Sestre (udate, žive van Cetinja) zovu preko dana, a sinovi (moj prijatelj i njegov brat) uveče, u isto vrijeme i neizostavno! Starica živi sama, već deset godina je udovica, a djeca su joj po bijelom svijetu (ljekari, inženjeri…) svi imaju svoje privatne živote, puno obeveza i, znate već, svakodnevnih tema koje nas udaljavaju jedne od drugih. Da, jedne od drugih, ali ovu djecu od svoje majke – ne.
Nekada, u našoj opštoj vrevi i trci, u pozama i gegovima, koje zauzimamo pred svijetom, ova komunikacija sa majkom izgleda nestvarno i povod je za dobronamjernu šalu na prijateljev račun, ali on nam odgovara još dobronamjernijim osmjehom, učeći nas da je ova pažnja prema roditelju jeste izvor njegovog raspoloženja, njegove sreće i da je to način kojim on dobija Božiju pomoć, ispunjavajući Njegovu petu zapovjest koja glasi: „Poštuj oca svoga i mater, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji“.
Nikakav plan ni rokovnik, nikakva stimulativna sredstva ovoga svijeta, ne mogu čovjeka da održe u snazi i pažnji, da mu daju snage da uspije u svom poslu, koliko ljubav i zahvalnost prema drugima. A ovo poštovanje roditelja, ljubav prema staroj i nemoćnoj majci, ljubav uprkos svemu, izvor je svakog dobra i poštovanja koje možemo očekivati od drugih. Moj prijatelj i njegova ljubav prema roditelju izgledaju kao pridošlice iz nekih prastarih, davno prošlih vremena, ali takvi ponekad izgledaju i njegovi postupci prema nama, njegovim prijateljima. Ne od ovog svijeta, ne od ovog vremena – a tako potrebni i ovom svijetu i ovom vremenu.
Protojerej-stavrofor Gojko Perović
Izvor: In4S / Zelena učionica
