I kako sada sačuvati taj Novi Sad, da ostane ono što nam je bio?

Sad odavde slušam i čujem samo strepnju svoje dece koja su često u vozu. Ova ih zemlja neprestano izneverava, na različite načine... Piše Monja Jović

U mojim fotografijama hiljade su načinjene u Novom Sadu. Tom smo gradu poverili najstarije dete i nije nas dosad izneverio. U njemu smo snimili deo „Lazarevog puta“ i ni tad nas nije izneverio. Upoznavali smo se dugo i pomno, na način na koji se upoznaju samo prostori kreativne igre. Novi Sad je bio naše igralište, jednako kao Santorini ili Folegandros ili prostor oko Rtnja gde smo snimali „Isceljenje“. Te prostore upoznaješ i usvajaš na potpuno drugačiji način nego ostale. Oni su za tebe mapa igre, na kojoj se stoga nikada do kraja ne može odigravati realnost, već nešto što je toj realnosti nadređeno. Zato Novi Sad u našem intimnom univerzumu ima posebno mesto, on ostaje uvek pomalo nestvaran.

Upoznali smo lagume pod Petrovaradinskom tvrđavom, prošli ispod cele Tvrđave podzemnim putem kojim se odavno ne ide, obilazili stara groblja s proleća i gubili se u stražnjim hodnicima pozorišta, utovarivali scenografiju i kostime ispred radionica, uglavljujući kola u skrivene prolaze u koje te navedu oni kojima su poznati. Poznajemo pale salaše na obodima grada, i naše noge vole ravnicu, provodili smo letnje večeri u šetnji Petrovaradinom nakon snimanja, zagledajući u svetla niskih prozora i živote iza njih. Veliki deo Novog Sada za nas su ljudi koji su se sa nama igrali – glumci, kostimografi i scenografi sa kojima bismo uvek iznova radili jer razumeju prirodu igre. Oni su bili naši vodiči i čuvari, naročito neprežaljeni Željko, čiji duh uvek osećamo kad prođemo ulicama kojima nas je vodio taj izuzetni čovek.

- Advertisement -

I po tome neko mesto postaje naše – kad na njegovim ulicama u senkama vidimo mrtve i oni sa nama koračaju kao onog letnjeg dana u kom smo pričali o tome kako smo postali ovo šta smo sada.

U Novom Sadu smo kupili stan onda kad ga je trebalo kupovati – nismo ga kupili u Beogradu. Nigde se ne odmorimo kao u tom stanu pored čijih prozora šumi drveće a s jeseni su koraci prolaznika utišani lišćem, ili se čuje lopta sa igrališta koja uveče uključi zvona obližnje crkve. U tom stanu zatvoriš oči i slušaš. Slušaš Novi Sad. I on te odmori.

Sad odavde slušam i čujem samo strepnju svoje dece koja su često u vozu. Ova ih zemlja neprestano izneverava, na različite načine, i ja čujem dobro tu strepnju da će im se oduzeti vidici koje su zavoleli, da će ih zameniti za neke druge, neprisne, u kojima samo manje strepiš. To je sve, jedina dodatna vrednost, jer naša deca nisu gladna. Samo žele da osete poverenje u voz, u nadstrešnicu, u most, u put, u to da će neko pogledati prosek sa fakulteta i njihove sposobnosti kad apliciraju za posao. I zbog tog poverenja otići će negde drugde možda, ostaviti taj magični prostor na kom smo se zajedno igrali.

I kako sada sačuvati taj Novi Sad, da ostane ono što nam je bio, kad misliš o onima kojima je u njemu, u sekundi, ali doslovce u jednoj jezivoj sekundi – pre vremena oduzeto sve, od strane onih koji nikada nisu umeli da se igraju kao Željko ili kao Farkaš, što napravi onu divnu zgradu za čežnjive rastanke i sretne sastanke.

Hoćemo li išta sačuvati, mili moji.

Autor: Monja Jović

spot_img

Najnovije

IGRAČKE SA SVRHOM 2026 – Konkurs je otvoren

Konkurs koji podseća da je igra najvažniji deo razvoja deteta

Kako i zašto neki ljudi mogu da „čuju“ boje ili „osete“ ukus reči

Neobičan neurološki fenomen, poznat kao sinestezija, otkriva koliko se naše percepcije sveta mogu razlikovati — i šta nam to govori o radu mozga.

Švedska gasi ekrane u učionicama – povratak knjigama, papiru i olovci podigao prašinu u javnosti

Švedska ima reputaciju jednog od tehnološki najrazvijenijih društava u Evropi, zahvaljujući visokom nivou digitalnih veština i prosperitetnoj tehnološkoj startap sceni.

Na Međunarodnom takmičenju iz informatike u konkurenciji od 439 takmičara – đaci iz Srbije osvojili 9 medalja

Srbiju su predstavljale četiri ekipe od po četiri člana odabrane su na osnovu uspeha učenika na takmičenjima u organizaciji Društva matematičara Srbije.

Šta roditelji dece koja uspešno savladaju prvi razred rade drugačije?

Neka deca kroz prvi razred prođu mirno, stabilno, sa radošću. Neka uz suze, otpor i stalne borbe oko domaćih zadataka. Razlika najčešće nije u tome koliko je dete pametno, već kakvu podršku ima kod kuće.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img