Autor: Snežana Kovačević
Novi Sad – Tolstoj je pisao da sve srećne porodice liče jedna na drugu, a da je svaka nesrećna, nesrećna na svoj način. Ali svaka porodica sa puno dece izaziva pažnju. Milena Kostić (38) iz Novog Sada je na to navikla. Ona ih ima petoro. I više se ne „pravda” zašto je to tako. Ljudi se neprestano čude: kako žive, imaju li novca za toliku decu. Čak i obrnuto: da ih nemaju zbog novčane pomoći. I da nije neka religija? Milena kaže da ne pripadaju nikakvim ekstremima i da svako ima svoju meru u roditeljstvu, a njena je – petoro.
„Velike porodice prate tabui. Nefer je odmah nas svrstavati u socijalne margine samo zato što imamo troje ili više dece. Nekako se uvek ide od pretpostavke da se deca dese, da je nemoguće da je neko pri zdravoj pameti odlučio da ima više dece. Na neki način počneš da se pravdaš”, priča ona za „Politiku” svoje iskustvo.
Sa suprugom Aleksandrom Kostićem (38) ostvarila je zajedničku želju o velikoj porodici. Poznaju se iz novosadske Tozine gimnazije, mada kaže da to nije i ljubav iz školske klupe, kako bi se dalo pomisliti, već je stigla godinama kasnije. Njihovo najmlađe dete ima godinu i po, a ostali su uzrasta od tri i po do devet i po godina. Irina, Lav, Anastasija, Nikolaj i Katarina Lara. „Nisam neki rusofil, ali ruska kultura i umetnost je ono što fascinira”, objašnjava imena dece.
„Da suprug nije takav kakav je nikad se ne bi opredelila da imam petoro dece, jer za ovako nešto morate oboje da budete maksimalno uključeni”, počinje priču Milena. Odmah razjašnjava i stav prema novčanoj pomoći države. Koristila je neke mere dok je imala pravo, ali misli da je „glupo” da se ljudi opredeljuju za decu samo zbog toga, jer deca ostaju mnogo duže od te pomoći u kući. Seća se da je za treće dete primala dodatak od pokrajine. „Ne mogu da kažem da nije koristilo, ali kad su prošle te dve godine, život se nastavio i bez toga.”
U porodici Kostić je dobra organizacija naročito ključna stvar. Nekome bi se zavrtelo u glavi, kaže ova mama, od njihovog svakodnevnog dana. Troje ide u vrtić, a dvoje u školu, pa od ranog jutra kreće buđenje jednog po jednog, oblačenje i odvođenje. Posle podne idu ostale aktivnosti, pa se „od pet do osam uveče smenjujemo u odvoženju i dovoženju”. Milena ipak stiže i da piše svoj blog i da vodi udruženje „Mame Novosađanke”, gde se članice organizuju oko polovne garderobe za decu, predstavljaju svoje hobije i proizvode, razmenjuju preduzetnička iskustva i imaju veliku želju da još pokrenu „Mama biznis klub”, gde bi one koje rade neki posao od kuće mogle da obave poslovni razgovor ili održe edukaciju i prezentaciju.
„Dosta mama imaju problem oko čuvanja dece. Ili ne dobiju vrtić, ili nisu zaposlene, a to vam je onda vrzino kolo: ne može da se zaposli, jer nema ko da joj pričuva decu, ili ne mogu da plate čuvanje, a počinju neki posao… Jako je velika predrasuda da vi kao mame ostajete ’bez pola mozga’ ili da vam je ambicija nula. Kažu, mož’ misliti, sediš kući, čuvaš decu. Strašno, jako uočljivo u našem društvu”, priča.
I suprug i ona su zaposleni, ali je Milena još na porodiljskom odsustvu. Diplomirani je inženjer u menadžmentu, a pre tih studija apsolvirala je medicinu. Posle porodiljskog, veruje, preorijentisaće se na pisanje bloga „Mama iz magareće klupe”. Kao iz te klupe, objašnjava, iznova sa svakim detetom savladava lekcije roditeljstva. Društvene mreže su inače pune ekstremnih stavova, gde je sve oko mama i dece sjaj i idila ili jako teško, a ona misli da se time budući roditelji unapred plaše. „Trudim se da budem otvorena i realna. Ne volim ni ’hejtovanje’, ni preveliko uzdizanje uloge majke”, dodaje.
A nisu baš toliko „pakleni” ni oni dani kada su svi u kući zaraženi gripom. Uostalom, napisala je Vodič za preživljavanje prehlada u velikim porodicama. Savetuje, sačuvajte zdrav razum.
Bliži se raspust pa će deca koja inače idu u vrtić i školu biti kod kuće, ali će ipak ustati u pola sedam, a do podneva će svi reći da im je strašno dosadno posle čega ide saplitanje jedno o drugo. „Nekad stvarno imate zasićenje od buke, ili ste umorni, prehlađeni, svejedno da li imate jedno ili petoro. Jednostavno, život je takav”, kaže. Nada se da će ti dani zajedničkog vremena razviti kod dece povezanost.
„Ima dana kad je suprugu i meni žao što nismo u nekim drugim sferama, pa da odemo negde u inostranstvo. S druge strane, oboje smo tako vaspitani i odrasli da ipak svoju državu doživljavamo jako svojom i ne verujem da bi to ikad izveli. Ali volela bih da bude neko vreme gde će se ceniti i vrednoća i obrazovanje i vaspitanje”, navodi.
Pitamo je ima li želja za Novu godinu. Zdravlje, odgovara, a onda snage i malo sreće za ispunjenje ciljeva. Nada se najboljem, a tome i služi, kaže, Nova godina – da se nadamo da će od 1. januara biti bolje.
Izvor: Politika