Sve bi to bilo u redu da je to jedini put da se tako nešto desilo. Prošle godine su samo dve devojčice iz grupe došle na Lanin rodjendan. Da li je plakala? Nije, nakon objašnjenja da je većina dece na moru. Dešava se skoro svakodnevno da u parku viču “eno je Lana sa onim bratom” i nakon 10 minuta park je prazan. Šta treba da kaže svojoj deci?
Šta reći detetu koje shvata zašto se sve dešava i kada kaže da ne voli svog brata? Šta reći detetu koje se glupira u vrtiću da bi joj se smejali i da bi se bar na neki način približila toj deci?
Pročitajte i: Mama pravi prelepe fotografije svoje ćerke koja ima jednu ruku
- Advertisement -
Ovo su stvarne situacije sa kojima se susreću roditelji dece sa posebnim potrebama. Stigmatizovani su braća i sestre, roditelji. Pitam se da li je moguće da 2015. godine, u centru Beograda imamo toliko sličnih primera? Da li je neko od roditelja, koji svoju decu izoluju od porodica sa decom koja imaju problem u razvoju, ponekad pomislio kako se oseća devojčica od 6 godina kad deca beže od nje zbog toga što ima brata koji nije običan?
Ja sam majka deteta sa posebnim potrebama, ovo je problem na kome treba raditi na lep nacin ali ne izbegavati ga, pojedinacno ne mozemo objasniti kako se osecamo kada ljudi zure u dete – koje nije krivo zbog hendikepa niti majka koja ima dete sa posebnim potrebama. Clan sam Odbora udruzenja za cerebralnu paralizu, znam puno roditelja u gradu i unutrasnjosti i nijedan primer da odvajaju zdravu decu od bolesne, to su pojedinacni slucajevi ako ih ima.
Samo da podsetim ove sto diskriminisu invalide, da oni i njihova deca i svi mi, o čas posla možemo postati invalidi.Samo jedan udarac u glavu na pravo mesto i eto novog korisnika invalidskih kolica. Nemojte se upustati u diskusiju, ako nemate ovakav problem u kući.Ne odlazi, ako ne možeš pomoći, radi svoje dece.
Vrlo kompleksna životna situacija. S jednog drugog stanovišta… Imamo za primer recimo, zdravo dete, kao posmatrača, uzrasta od npr. sedam godina kojem je vrlo teško objasniti šta se događa sa nekim ko boluje. Pade mi na pamet, da bi donekle ravnopravno trebalo sagledati onog koji reaguje i na šta reaguje i raditi na edukaciji roditelja, samim tim i dece, kako da prihvate u svom bliskom okruženju decu sa invaliditetom, jer razumeće te svi, jednom sedmogodišnjaku je konfuzno vrlo da gleda vršnjaka koji se ljulja dok sedi, vrišti, ili nešto slično… Gledano iz te perspektive, reč diskriminacija je teška. Roditelji su ti koji zdravoj deci treba da približe takve ljude i uče ih kako da se ophode u takvim situacijama.