-
Uroniti u dečji svet
Na početku, dok to nisu postale trilogije od više hiljada stranica, rado sam čitala knjige koje je moj sin čitao. Njegova komunikacija sa mnom vrlo je bliska kad delimo iste interese i proživljavamo ista iskustva. Filmovi, koncerti, pozorišne predstave, društvene igre, sport, putovanja.
Međutim, ako želim da saznam neki odgovor moram da znam kako postaviti pitanje. Nikad nije upalilo samo: Kako je bilo u školi? Pa bih i dobijala jednostavno: Super. Treba ipak nešto malo bolje od toga, i to mi je dugo trebalo dok shvatim. Sad ga pitam što je bilo najsmešnije na času ili koja je neobična reč koju je danas čuo? Da sad nazovem učiteljicu što bi mi o tebi rekla? I tako dalje. Svaki dan nešto novo. Nije lako, moraš razmišljati. Ali je odličan trening za mozak.
Saveti su veoma poučni, divno je što je majka toliko kreativna u osmišljavanju aktivnosti za svoje dete, i dete je sigurno genije, ali ova majka je „helikopter“ roditelj, posvećena je samo detetu, njegovom obrazovanju i vaspitanju, i drugi život nema. A kad se žrtvujete, onda mnogo i očekujete zauzvrat. Zato nju toliko pogađa što ne dobija adekvatne pohvale od okoline za svoje dete, iako od tih pohvala nema ništa, već je dovoljna nagrada zadovoljstvo koje dete pronalazi u tim aktivnostima i to što je dete toliko kreativno da je u tako ranom uzrastu sposobno da stvori nešto sasvim novo. Ako dete svojim kapacitetima prevazilazi školski program, postoji toliko škola za darovitu decu. Ne može se školski program prilagoditi njenom detetu ako bi time gomila prosečne dece bila oštećena. Ne postoji samo njeno dete na svetu. Želim majci i detetu svu sreću i uspeh, da dete sve te talente pokaže svetu i da mu oni obezbede srećan život, ali dobro znam da ovakvi modeli roditeljstva vode u razočaranje, izneverena očekivanja i neispunjene živote.