A budući da za to kratko vreme uživanja postajemo neko drugi, skloni smo i da se prepustimo slobodama koje u svojim pravim životima ne parktikujemo. Sve izgleda lako i moguće kada niste u svojoj koži. “Odlazak iz sopstvene svakodnevnice među nove, nepoznate ljude koji se više nikada ne moraju videti, zapravo privremeno ruši sve društvene skrupule i odnose.” kaže Gajić. Sve ono što nam nedostaje u stvarnom životu, sve sublimacije ličnih maštarija, na moru postaju naizgled moguće, mada privremeno i površno. Iz simulakruma rajske zajednice sledi otrežnjenje povratka kući, koje samo retke navede na suštinsko pitanje: “Gde sam to zapravo bio i šta sam zapravo tamo radio?”
Američki sociolog Hakim Bej primetio je da na putovanja dolazimo tražeči autentičnost, “Kulturu” sa velikim K, koja je u našem svetu nestala pod naletom simuliranih spektakala. Ona je tu gde jesmo “uništena i zamenjena šoping centrom ili talk šou programom – jer je naše obrazovanje postalo tek priprema za čitav život proveden u proizvodnji i potrošnji – jer smo sami prestali da stvaramo. Turisti prolaze kroz Prirodu ili Kulturu poput duhova koji posećuju ruševine. Oni tamo nisu za stvarno, već se kreću kroz predele uma, apstrakcije, skupljajući slike umjesto iskustva.” objašnjava Hakim Bej.
Deca su izgleda jedini autentični turisti današnjice koji u putovanju vide upravo i samo to – a ne način da svoje živote smeste u određeni kalup ili pobegnu od istih. “Jedino deca iskreno i savršeno uživaju u letovanju, suncu i kupanju, ispoljavajući tako svoje nelicemerje i neposrednost koja je u nižem uzrastu još uvek van domašaja korporativnog sveta. Za odrasle turiste, dečija sreća je nedostižni ideal ka kome se teži a pri čijem se ostvarenju sve izvrće u svoju suprotnost” zaključuje Gajić.
Prepuštanje struji?
Postoji li način da putujete, a da se ne osećate kao da trošite samo još jedan “proizvod” masovne kulture? Hakim Bej u svojoj knjizi “Prevladati turizam” opisuje običaj ostrvljana Južnog mora da se putuje na velike razdaljine u kanuu, bez kompasa ili sekstanta: “putovalo se zbog razmene vrednih i bezvrednih darova (obrednih umetničkih predmeta bogatih tajanstvenim moćima –
manama), od ostrva do ostrva, u složenom uzorku preklapajućih reciprociteta.” Ovaj, i drugi slični običaji koji i dalje postoje širom sveta daju jednu drugačiju dimenziju ideji putovanja: “Iako se čini kako putovanjem u modernom svetu dominira Roba – i iako se čini da su mreže dobrodošlica i reciprociteta nestale s karte – iako se čini da turizam trijumfuje – uprkos tome – mi i dalje naslućujemo da postoje i drugi putevi, druge rute, neslužbene, koje nisu zabeležene na kartama, možda čak i „tajne“ – putevi koji su još uvek povezani s mogućnošću ekonomije Poklona, ilegalne rute za slobodne duhove, znane jedino geomantijskim gerilama posvećenim umetnosti putovanju.
U stvari, ne samo da „naslućujemo“. Mi to znamo. Znamo da postoji umetnost, umeće
putovanja.” ohrabrujući je zaključak Hakima Beja.
Još jedan zanimljiv “recept” za umetnost putovanja može se naći u praksi francuskih “Situacionista”. Oni su 50-ih godina 20. veka razvili tehniku putovanja koju su nazivali dérive, „lutanje“, „prepuštanje struji“. Zgražavali su se nad samima sobom što nikad ne napuštaju rutinu i kolotečinu života pokretanog navikama. Shvativši da zapravo nikad nisu “videli” Pariz, počeli su da organizuju nesistematske, nasumične ekspedicije kroz grad, danju dugo i besciljno lutajući, a noću pijući, otvarajući svoj mali tesni svet za nepoznatu zemlju sirotinjskih četvrti, predgrađa, vrtova i pustolovina.
Dakle, putovanje ne mora biti samo organizovano, upakovano, aranžirano, nametnuto i konformističko ostvarenje turističkog sna. Naravno, pod uslovom da znamo šta sve putovanje ne mora da bude, i šta sve može da bude: “Ako idete i volite da letujete – budite trezveni, razdvojte mitove od stvarnosti i iskoritite dobre strane putovanja, bez prevelikih i nerealnih očekivanje kojima vas zasipa “vrli novi svet”. Proći ćete bolje i na odmoru, i posle njega.” poručuje Saša Gajić.
Priredila: Jovana Papan
Tekst objavljen u magazinu „Roditelj & dete“, 2013. god.
Сигурно да има и тога о чему пише у тексту, али ја не путујем да бих побегла од себе и свог живота. Путовање организујем према својим стварним могућностима, колико успем, не одајем се непотребном луксузу, јер су ми и на мору једнако важне и драге ситнице као што су разговор са супругом, загрљај, поглед и пољубац, задовољство да спремим неки једноставан оброк или скувам кафу – као и у свакодневном животу, с тим што је то на мору употпуњено посебним ваздухом, шумом таласа, свежином, пливањем, одсуством журбе, што све погодује радости, љубави и понирању у себе и биће вољене особе. Наше дете је наша радост, ни случајно га не бисмо оставили на чување да се од њега одморимо. Носимо омиљене књиге. Носимо свој живот са собом и свој свет у себи и уживамо у једном посебном времену у току године које смо одабрали. Ако имамо могућности, идемо. Ако не, одемо негде ближе, да употпунимо и ушаренимо наше породичне успомене.
Stvarno snobovsko. Da li znate koliko je to ljudi islo na more ranije a koliko ide sada? Manje od cetvrtine. Da li stvarno mislite da ovakav tekst vrednuje da se nadje bilo gde? Sta je sa ostalim narodom koji nema za hranu,za harac koji mora da plati drzavi, za lekove i lecenja? Bitno da ste se setili snobova. I oni koji odu na more, ne beze od sebe. Beze jer vole da uzivaju i moze im se, a neki jednostavno daju sebi i porodici oduska. Ako ste zaboravili, u Srbiji se jedva zaradjuje. Moze svako da ima svoj razlog za uzivanje i svoj vid odmora. Jos cete i u gacama da im zavirujete da vidite da li su po propisima obrijali genitalije za letovanje.