Znam da nismo svi svaki dan ni lepi ni sposobni da budemo radosni, ali možemo li da ne budemo pakosni: Da ne budemo smrknuti, da nam nisu drugi krivi za sve što nemamo.
Jutro pre toga, u poreskoj upravi službenica na šalteru je prezrivo gledala moj iskrzan lak na noktima, dok sam je pitala nešto u vezi obrasca koji sam popunjavala, pa su moji nokti i to parče papira bili u prvom planu. Nisam mogla da ne primetim taj pogled, a i ona eto nije mogla da ga sakrije. Besprekorno sređena kao da će upravo ušetati u studio iz kog će čitati vesti dnevnika, odmerila me je koliko joj je prozorče šaltera dozvoljavalo, i delovala prilično nezadovoljno što sa mnom mora da komunicira. Sa mnom kao takvom… Nisam se obazirala. Znala sam zašto sam došla, ali i zašto nisam stigla da skinem ili popravim svoj lak na noktima.Opravdano.
Svakodnevno se žene žale na komšinice, koleginice, pa i na drugarice. Svakodnevno je tu more neiskrenosti, hvaljenja frizure koja onoj drugoj uopšte ne stoji, raznih spoticanja i nefer situacija.
I mora li tako, pitam se ja, dirnuta do srži kostiju scenom koju sam videla toga dana. Moramo li da se odmeravamo. A eto i ja sam primetila ko je sređen po poslednjoj modi a ko izgleda kao devojka iz fabričke prve smene. Primetila, da, ali ne i zloupotrebila. Ne osudila, ne prezrivo odmerila. Uvek sam na strani žena. Volim kada smo srećne , sređene i čistih kosa. Obožavam moju drugaricu koja radi u pekari, ustaje u pet svako jutro, kući ima decu i obaveze ali je uvek diskretno našminkana i nasmejana. Ima strpljenja za sve bakice i ostale, i osmeh. I obožavam kasirku u našem kraju koja uvek priča sa kupcima, šali se i skreće pažnju šta je na akciji, ako nam je promaklo. Nije kivna na sređene žene, žene u bundama i sa tri platne kartice. Smeje se iskreno i vedro i Ledenim kraljicama i domaćicama u trenerkama. I one nju gotive, što bi rekli mladi. Kada je otišla na odmor svaki dan smo pitali svi redom, kada se vraća Irena? Ljudi vole radost i radosne ljude. I da, znam da nismo svi svaki dan ni lepi ni sposobni da budemo radosni, ali možemo li da ne budemo pakosni: Da ne budemo smrknuti, da nam nisu drugi krivi za sve što nemamo. Da li je to teško? Biti ljubazan, predusretljiv, osmehnuti se, pomoći nekom? Posebno žena ženi. Iako jedna ima bolje čizme i svežiju frizuru a druga tamne kolutove od arbajtunga u trećoj smeni. U veku u kome se toliko priča o ljudskim pravima i o brizi za životinje,prašume i retke biljke čovek je ostao siroče čovečanstva. Sve ostaje ne priči, zakonima i pravima koji su samo mrtvo slovo na papiru. Sve je forma , suština nestaje sa zaštićenim vrstama. Svet bi bio bolje mesto samo kada bismo samo mi bili bolji nego juče, bolji nego ikada. Verujem da je svaki od vinovnika one scene na autobuskom stajalištu bio ganut u nekoj meri scenom koju je video. I možda sutradan bio pažljiviji prema nekom, ljubazniji ili spremniji na pomoć i zagrljaj utehe.
Možda kada bismo u onom drugom videli sebe, makar delić sebe i na kratko, možda bi smo za sve druge imali više ljubavi i razumevanja. Jer ko zna kakvi bismo mi bili da su nam životne okolnosti drugačije.
I uvek kada mi dođe da prema nekom budem gruba (ako je zaslužio) ili drskija i bezobraznija (jer je sila akcije jednaka sili reakcije, dakle zaslužio je) ja se setim reči svetitelja Jovana Zlatoustog: ”Tajna našeg spasenja zavisi od toga kakav smo trag ostavili u životu ljudi s kojima smo dolazili u dodir, da li smo ih ranjavali ili isceljivali.” I sve i da ne verujete u spasenje, verujte onda u ljudskost, i kad god možete ne ranjavajte nego isceljujte.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Divno, isceljujuce je citati sve Vase tekstove.