Način na koji se u porodicama izražavaju osećanja, priča o njima i reaguje na njih je ključan za emocionalno zdravlje sledeće generacije.
Kada postanemo roditelji, model koji smo imali u svojoj porodici utiče na onaj koji postavljamo u svojoj.
Skup organizovanih misli i osećanja roditelja, o sopstvenim i detetovim osećanjima je ono što psiholozi zovu „metaemocionalna filozofija“. Ona vrlo utiče na roditeljstvo i razvoj deteta.
Naša rana iskustva su ugrađena u način na koji se osećamo povodom svojih osećanja, i utiču na našu sposobnost da stvaramo zdrave odnose sa drugima.
Roditelji koji su naučili da prepoznaju i prihvate svoja osećanjam na primer da je „u redu biti tužan“ su dobri u onome što psiholozi zovu „trening emocija“ kod svoje dece. Ovi roditelji su svesni i emocija slabijeg intenziteta kod svoje dece, a dečije ispoljavanje emocija doživljavaju kao prilike za povezivanje i učenje o emocijama.
Roditelji koji su naučili da ignorišu ili poriču osećanja razvili su tendenciju da odbacuju dečija osećanja i tome uče svoju decu. Oni izbegavaju neprijatna osećanja poput tuge i besa, i žele da njihova deca rade isto, šaljući im poruke poput „Prestani da plačeš“.
Razvijanje sposobnosti da budeš svestan emocija, da ih razumeš i da umeš da ih regulišeš je važan deo dečijeg razvoja. Roditelji koji su vešti u emocionalnom treningu, imaju decu koja su uspešnija u emocionalnoj regulaciji, koja bolje kontrolišu ponašanje i imaju razvijenije društvene veštine.
Kako naučiti roditelje da razumeju svoja „osećanja o osećanjima“ i poboljšaju uslove za zdrav emocionalni razvoj svoje dece? Kroz programeza roditelje koji uče o dečijim osećanjima i dečijem razvoju, od kojih se mnogi već primenjuju. Australijski program „Usklađivanje sa decom“ uči roditelje kako da postanu emocionalni treneri, povežu se sa svojom decom, imenuju i validiraju detetova osećanja i pomažu im da rešavaju probleme.
Studija objavljena u časopisu Clinical Psychology Review pokazala je da su ovakvi programi delotvorni u poboljšavanju sposobnosti roditelja da podstaknu detetov emocionalni razvoj, naročito kod dece koja imaju teškoća sa mentalnim zdravljem i neurorazvojne poremećaje, poput ADHD-a. Naučnici ističu i da postoji potreba za programima koji bi ciljali neke posebno ranjive uzraste, i da bi rad sa roditeljima dece ispod dve godine mogao da predupredi mnoge dugotrajne emocionalne probleme i probleme sa ponašanjem.
Izvor: Neuroscience news / Detinjarije.com