Piše: Natalija Konradova
Majka sam dečaka. On ima dve godine. Iz čega proizilazi da se igra „lego duplom“. Stariji dečaci sklapaju Lego City, Lego Creator, ili Lego Star Wars. Poznata stvar. Lego uporno drži prvo mesto na listama prodavanosti igračaka. Em prvi em deluje kao da obavlja častan posao – razvija sitnu motoriku i prostornu orijentaciju, a ne razvija potrošačke strasti kao npr. barbike.
Mog sina dugo nije privlačio „lego duplo“. Čak smo se bili zabrinuli da li je s njim sve u redu. Ali došao je taj čas – i „lego“ je kupljen, osvojen, razbacan po kući – te se umirismo.
Nedugo potom, počela sam primećivati da moj dečak deli svet na predmete koji se uklapaju u „lego“ i one koji se ne uklapaju, tj. sve ostale. Ako se krokodil ne uklapa na autić – to je krokodilov problem i dete se jednostavno njime neće ni igrati. Žao mi je i krokodila, ali me još više brine nešto drugo: ovo moje dete svim predmetima na svetu kao da postavlja jedno jedino pitanje: uklapate li se jedan u drugi?
Od lega se može napraviti mnogo šta. Oni koji imaju stariju decu pričaju o složenim detaljima koje nije lako ni sastaviti. Moj sin za sada gradi samo velike šarene kule, ali se pitam šta će potom biti. Od ovog će doći složeniji lego, pa još složeniji, i najzad najsloženiji. No evo u kom grmu leži zec: ni najsloženiji lego se ne može uporediti sa složenošću sveta.
Jer, u svetu je tušta i tma nerazrešivih problema. Na primer, neki detalji se međusobno uopšte ne uklapaju. I što je još važnije – često nije ni umesno postavljati pitanje da li se ovo uklapa sa onim. Ali svet sa svim svojim manje prijatnim detaljima, izgleda da gubi bitku od Lega – od svih najraznoraznijih predmeta svuda oko nas, baš „lego“ najviše služi za igranje. Bar ako je verovati listama prodavanosti. Valjda i zato što jednoj lego-kockici odgovara jedino druga lego-kockica – sklapalica je samodovoljna i eventualni problemi se rešavaju vrlo jednostavno – pomoću sledeće lego-kockice. Nedavno je „Lego“ izbacio i mašinu za proizvodnju lego-kockica. Čista, zaokružena totalitarna utopija. Sve je već predviđeno, ili će biti predviđeno u sledećim serijama. Ono što se ne uklapa – to nam i ne treba.
Istražujući šta drugi roditelji misle o ovoj temi, naišla sam na misao da kula od kamenja zahteva kudikamo veći intelektualni napor, strpljivost i preciznost pokreta nego kula od lego-kocki. Ovu misao zastupaju pedagozi valdorf pedagogije. Oni smatraju da igračke treba da budu što jednostavnije kako bi se svaka igračka mogla koristiti u raznim igrama. I da lutka ne treba da ima crte lica da bi joj dete pripisalo lice kakvo ono hoće. U tom smislu, kamenčići su daleko ispred lega, čak i ako je u pitanju neki tamo „Star Wars“. Ali, da bi se oduprlo totalitarizmu lega, moralo bi se poslužiti nekom drugom totalitarnom taktikom, recimo odbacivanjem „svetovnih“ radosti. Nešto slično savetuje valdorf metoda. No, ona se percepira kao sektaštvo, pa ispada sektaštvom protiv totalitarizma.
Možda je dovoljno samo pustiti dete da samo odabere ako pred njega stavimo gomilicu kamenja i kutiju sa legom.
Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Snob.ru
Valjda „Zašto“, a ne „Što“! Osim male nepismenosti, lep članak.
Vrlo zanimljivo razmišljanje, ali „recept“ ponuđen na kraju je krajnje naivan. Da ne kažem nešto gore. Kao kad bi neko verovao da će dete između čipsa i povrća izabrati povrće – jer ga prirodni nagon vodi onome što je za njega bolje. Na žalost, stvari u praksi ne funkcionišu tako.
Mi živimo u svetu gde stalno iznova otkrivamo da neke stvari za koje smo mislili da su civilizacijski napredak i blagoslov, u stvari nešto što nas udaljava od naše suštine, slabi nas, uništava nam zdravlje, inteligenciju, duhovnost, itd. U mnogim slučajevima smo skoro izgubili instinkte za ono što je prirodno i dobro za nas, pa treba slediti razum i nametnuti sebi ono što znamo da je dobro, sve dok se na kraju to ne zavoli.
Čak i površan posmatrač može da vidi da su deca u mnogo težem položaju nego odrasli, i da su mnogo sklonija da prave pogrešne izbore, pa ne mogu da zaključim drugo nego da je ova majka, inače vrlo inteligentna, žrtva neke od modernih teorija o vaspitanju (čitaj: upropašćivanju) dece.
Ne postoji dete koje će između lego kocki i kamenja izabrati da se igra kamenjem. Ali ako ga npr. odvedete na more, planinu ili selo, i ne ponesete igračke, ono će brzo da se snađe i zaigra sa životinjama, kamenjem, peskom, biljkama, itd. Tu istu strategiju treba primeniti – koliko se može nežno, ali dosledno – i u redovnim okolnstima. Ne kupovati mu sofisticirane igračke već dete okruživati prirodom.