Dok sam gledao njenu snalažljivost i iskrenost, setio sam se sebe u istoj situaciji. Ali ne kada sam bio mali, već kada sam bio veliki. Na početku svoje karijere, kada sam se zaposlio.
Piše: Vladimir Miletić
Nisam je ni primetio kada se prišunjala kasi. Bio sam zauzet svojom kupovinom. Skrenuo mi je pažnju cvrkut njenog glasa i neobična molba:
– Teto, možete li da mi pročitate šta ovde piše?
Okrenuo sam se i ugledao devojčicu koja se svom snagom propinjala na prste da se levom rukom uhvati za ivicu pulta, a desnom pružala kasirki malu kutiju. Nije imala više od četiri godine. Prodavačica se nagnula preko pulta da vidi odakle dolazi piskutavi glasić. Malenoj je to bio dovoljan znak da nastavi s pričom.
– Poslala me je mama da kupim slatku pavlaku da napravi tortu, i rekla mi je da kupim onu sa kravicom, a ja ne znam da čitam, а tamo su sve sa kravicom i… i… Dođite da vidite, teto – u jednom dahu je izrecitovala svoj problem.
Dok je izgovarala reči, već je pružala ruku kasirki i povela je u potragu za kravicom. Ostao sam u redu, čekajući da se kasirka vrati i istovremeno se divio devojčici. Dok sam gledao njenu snalažljivost i iskrenost, setio sam se sebe u istoj situaciji. Ali ne kada sam bio mali, već kada sam bio veliki. Na početku svoje karijere, kada sam se zaposlio.
Slali su i mene razni šefovi i direktori na raznorazne zadatke gde nisam umeo da pročitam šta je potrebno da se uradi. Kao i mnogi, i ja sam se nalazio u nebranom grožđu kada bi me poslali da obavim posao gde su sa druge strane stajali mnogo iskusniji menadžeri i vlasnici firmi. Kao i mala devojčica, i ja sam stajao ispred raznih projekata ne znajući da ih pročitam., okružen povrh svega onima koji sve znaju, koji umeju da čitaju. Plašio sam se da će me šefovi grditi što već ne znam sve, da ću zbog toga izgubiti posao.
Rešavao sam neprijatnost praveći se da sve znam i razumem. Glumio sam sigurnost, a u sebi se znojio. Mislio sam da se podrazumeva da se na radno mesto mora doći spreman. Zašto se inače studira i stiče diploma, ako se nemaju odgovori na sva pitanja. Junačio sam se bez pokrića. Zato sam nebrojeno puta pogrešio pokušavajući da sakrijem svoje neiskustvo. Što sam ga više skrivao, bilo je sve vidljivije.
Žao mi je sada što nisam znao da može i drugačije. Da postoji rečenica kojom se i takve stvari rešavaju. Nisam nikada umeo da dečje iskreno pitam: „Teto, čiko, možete li da mi pročitate šta ovde piše?“ Nisam umeo, plašio sam se da će me odbiti.
A verovatno ne bi.
Većina bi bila dobronamerna. Većina bi pomogla. Jer, ne očekuje se od mladog čoveka da na prvom poslu sve zna i razume.
Baš kao što se ne očekuje od četvorogodišnjeg deteta da ume da čita.
Izvor: Dnevnik jednog direktora
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.