Stela Računica je stručnjak iz oblasti marketinga, ljubitelj je sporta, planinarenja i piše poeziju. Kao mama troje dece, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Majka troje dece, zaglavljena u 28. kad mi se realno život promenio i kad sam prestala da brojim godine.
Do prvog deteta sam završila dva fakulteta i počela da radim ali kad sam dobila treće dete, setila sam se da bi bilo lepo da specijaliziram. To sam odlučila verovatno pod uticajem nesređenih hormona jer pri čistoj svesti i zdravoj pameti sigurno ne bih bila spremna na taj podvig.
Profesionalno se bavim marketingom, amaterski sređujem po kući, rekreativno trčim po asfaltu i planinama, volim plivanje, skijanje i vožnju bajsa, a kad uhvatim komadiće slobodnog vremena, zaronim u svoja osećanja i napišem pesmu. Dan mi je kratak, godina proleti, zato ih i ne brojim.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Haha dobila sam glavnu ulogu i znala da ću da je igram za Oskara 😊, sve druge uloge su u senci ove glavne.
Sada kad deca imaju 18 (Tara), 16 (Simona) i 11 (Andrej), kao da sam dobila prostor i druge uloge da zaigram ali do sada mi je uloga mame bila najdominantnija.
Taru koja sad ima 18 sam dobila sa 28 godina ali sećam se da mi je u periodu posle venčanja bilo neprijatno odgovarati na pitanje „Kad će beba?“ Brinula sam što meseci prolaze a od bebe nema ništa. Tada sam mužu predložila da se pregledamo, lečimo ako imamo problem, i usvojimo dete ako je problem nerešiv. Kako se složio, tako se Tara začela. Mogo sam se radovala, mada bih se isto radovala usvojenom detetu jer se radujem roditeljstvu. Mislim da je briga o deci, podizanje, vaspitavanje, davanje ljubavi tim malim bićima najdivnije od svih divnih delanja koja postoje. U tom smislu, priznajem da sam želela petoro dece i da se sa troje osećam pomalo neostvarenom. Sa 48 godina više ne razmišljam u pravcu rađanja dece, hehe mada nikad se ne zna, možda uradim isto što je uradila moja prababa sa Korduna, čisto da održimo tradiciju po ženskoj liniji 😊
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Zavisi kakvo vam dete zapadne 😊 Ne radi se o majci niti o njenim godinama već o detetu koje dobijete. Po mom iskustvu, sa troje dece, žao mi je što mi se ranije nije desilo roditeljstvo. Da sam dobila dete sa 19 godina poput Simone, možda ne bih završila dva ali jednu visoku školu bih sigurno završila. Dok da sam dobila Taru sa 19 godina, verovatno bih sa “pameću završila” 😊
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Sa decom je sve čarobno samo kad imam vremena da im se sa najvećom pažnjom posvetim. S obzirom da mi moderan stil života oduzima mnogo vremena koje “poklonim” poslu, i izuzetno malo koje provodim sa decom, mi imamo našu malu svakodnevnu rutinu koja se zove “dnevna doza ljubavi” kada se sa troje dece zagrlim, izgnjavkam, mazuckam i kad kažemo jedni drugima Volim te. To je jedini booster koji me “radi” i diže mi imunitet.
Nekad se roditelji smeju deci a nekad se deca smeju roditeljima. I to je ok.
Istina je da sami sebe otkrivamo tokom celog života. Zamislite koliko nam je tek vremena potrebno da jedni druge otkrijemo. A deca vole da čačkaju, da otkrivaju dokle smo im postavili granice, da obazrivo ili nespretno ulaze u svet odraslih i da gledaju kako na to odrastanje reaguju roditelji, vršnjaci i okolina.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Reproduktivni organi imaju funkciju reprodukcije i čim postanu spremni, svako je vreme pravo za decu. Ako polnu sposobnost dobijamo veoma mladi, rekla bih se da je od tog vremena vreme za decu.
Prođu godine i godine ne željenja dece. Imamo organ koji godinama “prigušujemo” i odlažemo mu funkciju. Prođu godine u kojima završavamo škole, zapošljavamo se, rešavamo stambeno pitanje, i uz sve to ponavljamo sebi “Samo da ne zatrudnim”, a onda kad poželimo decu, ispada da iako je sve u redu ipak “nešto ne može”. Naravno, toliko godina smo se podeševali da ne zatrudnimo da su sve naše ćelije razumele kako da se ponašaju i sa novom željenom destinacijom treba im vremena da se rekalkulišu na drugu rutu.
Zbog toga bih mladim ženama savetovala da je svako vreme idealno za decu a da za partnera u školi, na fakultetu, pa i kasnije, biraju muškarca koga vole i koji ih voli, ali i koji bi u slučaju trudnoće prihvatio odgovornost roditeljstva. Nije začeće samo ženina stvar, niti je odluka da se prekine ili iznese trudnoća samo ženska stvar, oboma nam se događa da postajemo roditelji i imamo devet meseci da se za to spremimo. Ne treba imati predrasude i sam sebe cenzurisati zbog nekih modela ponašanja. Ako je dvoje veoma mladih (ili starijih ljudi) na putu da budu roditelji, treba da se uhvate sa tim izazovom i raduju se roditeljstvu.
Ne osuđujem nikoga ko je prekinuo trudnoću ali sam ipak više za rađanje. Po meni, deca su dar Gospodnji i prema njima se treba odnositi kao prema svetinji. A u kojoj dobi ćemo postati blagosloveni nije samo naša odluka, malo se i “ovaj gore” pita 😊 a malo i pomogne koliko god godina da imamo jer svi smo mi Njegova deca 😊
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Paradoksalno ali iskustvo sa decom me je naučilo da bolje razumem i gradim bolje odnose sa odraslima 😊 Dešava mi se da se sa “velikima” ponekad postavim kao sa decom da bismo prezubčili neke poslovne ili private situacije. Verovali ili ne, radi 😊
Što se tiče odnosa između roditelja i deteta, najvažnije mi je poverenje.
Kao što je religioznom čoveku važno pitanje vere i poverenja u Boga, tako je meni kao majci važno poverenje sa decom koje gradimo uzajamno. Trudim se da deca slušaju sebe, svoje misli i osećanja, da upoznaju sebe, da se prepoznaju, da razmišljaju o vrlinama, da pokazuju šta vole i ne vole, da otkrivaju svoje talente, da se usavršavaju u njima. Da veruju u sebe i u ono što rade, i najvažnije – da donose svoje odluke i budu odgovorni za njih. Ja se najčešće postavljam u ulogu pomagača jer duboko verujem da oni bolje znaju sebe i šta je za njih najbolje, nego ja. I imam poverenja u njihov izbor čak i kada mi se u prvi mah ne sviđa.
Život je kratak. Deca brzo odrastaju i dok se okreneš već su tinejdžeri koji vode svoje “samostalne” živote. Zato verujem da treba da im pomognem da se osamostale, da razviju zasejano zrno ljubavi u srcu, da veruju u sebe i u Boga svakako, da imaju poverenja u ljude, jer međuljudski odnosi puni poverenja su u suštini puni ljubavi. A ljubav je sloboda. I zbog toga se trudim da ih osposobim da žive svoje živote, radosno, slobodno i u ljubavi.
Tara ove godine završava gimnaziju kao odličan đak i u planu joj je upis Fakulteta političkih nauka. Zanima je modelinig i upravo se sprema za Top Model of The World na kome će da predstavlja Srbiju. Iako kao mama imam dozu zabrinutosti da li će modeling da joj skrene fokus sa studiranja, Tara me je oduševila postignutim rezultatom i radujem se ona živi svoj trenutni san.
Simona je odličan đak drugog razreda u gimnaziji a osnovnu školu je završila kao đak generacije. Kada me je pozvala Simonina razredna i prenela mi odluku nastavničkog veća, zaplakala sam od radosti i divljenja postignutom rezultatu. Na svoje dete sam uvek gledala kao oštroumnu devojčicu ali ovaj uspeh mi je izazvao osećanje dubokog naklona.
Andrej je još uvek kod učiteljice i odličan je đak. Od kada je prohodao ga interesuje lopta tako da je sa nepunih 5 godina počeo da ide u školu fudbala “Lane” kod Bore Cvetkovića. Jedini razlog njegovog ranog uključivanja u “treniranje” fudbala je da trči za loptom sa vršnjacima jer je ispred zgrade mogao da igra fudbal samo sa dedom. Sada igra i za “Lane” i za FK Čukarički i raduje se postignutim doprinosima i rezultatima na utakmicama.
A ja se radujem njihovim putevima na kojima se dobro osećaju 😊
Detinjarije već šest godina organizuje kulinarske radionice sa Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, na temu đačke užine i doručka, sa ciljem da se deca uključe u spremanje hrane i počnu zdravije da jedu. Kakva je situacija u vašoj porodici po ovom pitanju?
Moji roditelji žive u istom ulazu gde i mi, sprat iznad nas. Moglo bi se reći da smo jedna zajednica u dve stambene jedinice. Pomoć koju sam dobila od “baka&deka servisa” je neprocenljiva. Najveće vrednosti koju su deca dobila su bakina i dekina ljubav i pažnja, ali nije zanemarljiva ni činjenica da moja deca ne znaju šta znači biti gladan iz bilo kog razloga. Pored dva frižidera mogu biti gladni samo jer su odlučili da budu autodestruktivni i nemarni prema sebi. Ali to je već druga tema.
U vezi sa ishranom, važno mi je da uvek imamo kuvano, ne prženo i ne pečeno već „jelo sa kašikom”, plus salata. Svi drugi obroci su po slobodnoj volji 😊 U kući nemam slatkiše niti slaniše i ne kupuju se gazirana pića. Jedu se tradicionalna jela i trudim se da budu raznovrsna koliko je to moguće.
Deca su prilično samostalna u kuhinji. Nekad spreme smoothie u blenderu, nekad palačinke ali umeju i ručak da pripreme kad je potrebno.
View this post on Instagram
Ovo me niste pitali
Da li je važno da deca imaju svoj prostor za igru i učenje?
Kada sam se porodila sa Tarom, imale smo situacije zbog kojih smo par puta ležale u bolnici do njenog šestog meseca. Sva zabrinuta zbog terapija i selidbi u bolnicu (gde se živi u skromnim uslovima), pitala sam doktorku da li je uznemiravajuće za bebicu kad menja svoj prostor i nije kod kuće. Tada sam dobila životnu lekciju: „Bebi je kuća tamo gde je mama“. Tačno, pomislila sam, stvari su obično veoma jednostavne.
Kad smo izašle iz bolnice, ja sam sa potpunom opuštenošću provodila vreme „napolju“ sa bebicom, bez žurbe da se vratimo kući iz bilo kog razloga. Sve neophodne stvari sam imala sa sobom da bi dete bilo sito i suvo, a uz mamu je svakako i zadovoljno.
Ta povezanost majke i deteta, telesna i emotivna, jeste „sigurna kuća“ koju deca kasnije nose u sebi i kad odrastu.
Ali i dok odrastaju u roditeljskoj kući, mišljena sam da je važno da se osećaju prihvaćeno i ravnopravno u zajednici zvanoj porodica.
Dečiji životni prostor je isti kao i roditeljski prostor. Zajednica malih i velikih ljudi deli životni prostor u kome ravnopravno volimo i imamo pravo da stanujemo, pripremamo hranu, odmaramo, držimo higijenu, igramo se pa i učimo.
Sećam se kad sam bila dete, da mi je kao neprijatno osećanje ostalo sedenje i učenje u sobi dok ostali članovi vode „zabavan“ život. Ništa osim dekocentracije nisam mogla da pronađem iako sam imala svoju sobu i „svoj mir“.
Iz tog razloga svojoj deci nisam unela radni sto u dečiju sobu. Procenila sam da njihove sobe treba da im budu prostor u kome im je lepo kad žele da se osame, da se igraju i uživaju a veliki trpezarijski sto je, osim za ručavanje, ostavljen i za učenje i pisanje zadataka.
To je isto mesto sa koga se uzima znanje i sa koga se unosi hrana. Na taj način, simbolički sam želela da povežem da su od egzistencijalnog značaja i obrazovanje i ishrana.
Pored toga, na ovaj način smo razvili empatiju. Dok sam bila na specijalističkim studijama, deca još nisu krenula u školu ali su me gledala za laptopom i znala su da treba da budu „dobri“ jer mama uči. Kasnije, kad su sami počeli da uče, nastavili smo tradiciju učenja u trpezariji. Kad jedno ili više dece uči, ostali ukućani su mirni, rade nešto svoje u tišini i tim gestom izražavamo poštovanje trudu koji se ulaže. Sa druge strane, ni deca ne odugovlače i ne razvlače se sa knjigom jer žele da što pre završe, kako bi ostalim ukućanima dopustila da se opuste ali i da oni odu u svoju sobu da se zabave.
Tara, Simona i Andrej su odlični učenici. Poslednje dve godine je #coronastyle donela dosta online nastave pa su se deca malo rasporedila po sobama i stanu ali trpezarijski sto je i dalje centralno mesto za učenje.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.